Neki sam dan film gledala drugi put. U ponovljenom sam gledanju, naravno, kritičnija jer rasplet znam i izostao je element iznenađenja i gotovo neprestanog čuđenja nad razvojem događaja.
Ne, ovo nikako nije loš film kao što su ga mnogi proglasili. Zapravo, kritike su podijeljene - jedni ga smatraju kultnim (što je pretjerano, jer je relativno svjež uradak i ipak nema tu snagu), a drugi totalnim promašajem spominjući čak i elementarnu filmsku nepismenost (što je ekstrem negativne perpsketive ni sa čime potkrijepljen). Ne znam o kakvoj bi se tu elementarnoj filmskoj nepismenosti radilo, ne razumijem to, jer mislim da imam dosta znanja o filmskoj teoriji još s faksa pod patronatom Krešimira Mikića, a i kao veliki filmoljubac. Uvijek se trudim sagledati, ako pišem o filmu, i priču, i glumu, cjelinu i način kako je sastavljena. Što je dobro iskorišteno, a što nije.
U ovome su filmu mnogi elementi za pohvalu. Priča je dobro zamišljena, malo lošije realizirana u konačnici, ali ne katastrofalno. Novi nizozemski vlasnik zagrebačke marketinške agencije vodi svoje zaposlenike na "team building" koji uključuje rafting i paintball. Tijekom paintballa u šumi se događaju razne situacije iz kojih ubrzo postaje jasno da je riječ o nekakvoj zavjeri, a ne klasičnom team buildingu. Razvoj zapleta je dinamičan, sa stalnim uvođenjem novih iznenađenja za gledatelja, ali se pri tome itekako kristaliziraju odnosi među mnogim likovima. Sudjeluju, sve redom, vrhunski glumci, ali nitko ne može nadmašiti Gorana Navojca i Ninu Violić u ulogama poremećenog bračnog para, predstavnika lokalnog stanovništva, koji su u nekakvom bizarnom dogovoru s instruktorima za team building. Uvođnje nkakvog čudnog narječja (mješavina slovenskog, kajkavskog i još nečega) kojim govori lokalna obitelj sjajan je potez - dodatni element groteske i izvor smijeha - kao i psihologija izletničkog para.
Dakle, na malom, tj. suženom dramskom prostoru događaju se nepredviđene situacije i urota protiv mnogo likova među kojima i svakidašnji odnosi nisu baš najbolji. Naslabiji je dio filma kraj kada se gledateljima šalje nekakva jadna kritika kapitalizma. Nakon što je cijela stvar prerasla u crnohumornu zabavu i prilično kvalitetnu grotesku, navedena kritika djeluje bljedunjavo i zapravo smiješno. Meni tek tu počinje neuvjerljiva gluma, kao da se svima žurilo da nekako to sve raspletu.
Ipak, ovo je sjajan početak za hrvatski film ako ne ostane samo na tome. Konačno smo se pomaknuli prema groteski kao mogućnosti filmskog jezika, a ta mogućnost može biti vrlo plodna. Ivana Gorana Viteza kao redatelja ne poznajem, osim po "Bitangama i princezama" koje su iz sezone u sezonu bivale sve jadnije. Ako je ispočetka dobro oponašao ideju "Prijatelja" ("Friends"), rezultat je jadan po svim kriterijima. Recimo da me sad ugodno iznenadio.
Ludi izletnički par
Nema komentara:
Objavi komentar