Karen Blixen, Babettina gozba

 "Siromašna? reče Babette. Nasmiješi se u sebi. Ne, nikada neću biti siromašna. Kažem vam, ja sam velika umjetnica. A veliki umjetnik, mesdames, nije nikada siromašan. Mi veliki umjetnici, mesdames, dobili smo nešto o čemu vi drugi ništa ne znate."

 Radnja ove pripovijesti odvija se u zabitom norveškom mjestašcu okruženom velikim planinama. Osim fizičke izolacije, sveprisutna je i duhovna izolacija svih stanovnika koja traje desetljećima a za koju je "zaslužan" luteranski pastor, osnivač asketske vjerske sekte, koja se odriče svih ovozemaljskih užitaka u svrhu pripreme duše za vječni život. Članovi sekte (čitavo selo) međusobno se nazivaju braćom i sestrama, ne cijene hranu i piće kao ovozemaljska dobra, ne cijene umjetnost niti bilo što drugo što uljepšava i upotpunjuje život. Pastor ima dvije kćeri, Martinu i Philippu, koje su i nakon njegove smrti posvećene njegovu učenju i očuvanju uspomene na pastorovo "veliko djelo". U mjestašce stiže izmučena Francuskinja Babette, politička prognanica koja je u Parizu izgubila sve što je imala - članove obitelji i materijalnu sigurnost. Postaje služavka u kući dviju sestara i ostaje tamo idućih 14 godina radeći bez plaće, na što sama pristaje. Nakon početnog nepovjerenja prema strankinji iz drugog, otvorenijeg svijeta, sestre prihvaćaju njezinu prisutnost u kući kao nešto jako dobro što im omogućuje da se u potpunosti posvete duhovnom radu s pastvom.
Sjajan je autoričin prikaz licemjerja i uskosti malog mjesta i velikih vjernika. Dok se odriču svega, kuhaju i jedu najjednostavniju hranu vodeći najjednostavniji oblik fizičkog života, neprestano ponavljaju jedno te isto - jer sekta brani i velike riječi - da će za sve biti nagrađeni Tamo Negdje. Isotodobno, sestrama je kuhanje tih jednostavnih jela koja su im dopuštena oduzimalao previše vremena koje su otkidale od duhovne brige za seljane. A kuhaju samo za sebe?! Sjajno, uistinu.
Jedina Babettina veza s Francuskom ostaje njezina prijateljica u Parizu koja joj redovito obnavlja uplatu za listić francuske lutrije. Jednog dana stiže vijest da je Babette osvojila glavni zgoditak - 10 000 franaka.
Umjesto da ode iz norveškog mjestašca i uživa u stečenom novcu, Babette odluči prirediti francusku večeru za večer sjećanja na pokojnog pastora o godišnjici njegova rođenja. Sestre teško pristaju na takav luksuz i neobičnu ideju, ali shvaćaju da je to prvi put u 14 godina da Babette nešto MOLI - da, ona ih je u svojoj velikodušnosti molila za dopuštenje.
Nakon večere na koju je Babette potrošila sav dobitak jer je hranu i delicije naručila iz Francuske, u svijesti sestara i ostalih seljana ništa se ne mijenja, premda ih je Babettino kulinarsko umijeće uvelo u magični svijet koji im je trenutno otvorio srca i umove za više duhovne sfere. Babettinu magiju u potpunosti osjeća na večeri samo stranac koji se zatekao u tom okruženju, ali nije život proveo s članovima sekte.
Seljani i sestre ne mogu uživati ni u kakvoj umjetničkoj magiji, pa ni kulinarskoj, jer su ih pojeli njihovi vjerski strahovi i predrasude. Ne shvaćaju Babettinu žrtvu tješeći je da će anđeli jednog dana uživati u njezinu umijeću. Autorica kroz Strančeve riječi poručuje ljudima zadojenim predrasudama i religijom da su kratkovidni a Velikim Umjetnicima, mada su njegov sastavni dio, nikada neće biti mjesto u takvom svijetu. 

Izvrsno djelo, koje sam pročitala "u dahu", pisano škrtim i hladnim jezikom, ali tako vješto skrojeno i isprepleteno s motivima iz prošlosti. Majstorsko uvođenje potrebnih likova i oštra kritika, nevidljiva na određenom mjestu u tekstu, nego provučena kroz cjelinu. Ostaje mi samo pogledati Oscarom nagrađeni film snimljen po djelu. Po nekakvom sam svom osjećaju djelo svrstala u magijski realizam jer mi atmosferom i začudnošću likova baš tamo odgovara, premda se tremin uvriježio kao oznaka za stil koji su njegovali latinoamerički autori prve polovine 20. stoljeća.

O autorici

"Ima pisaca, osobito u novijem vremenu, koji su svojim životnim stilom uspjeli afirmirati ono 'nevidljivo', a važno, što su stvorili na umjetničkom polju. Apartna garderoba, neobične ljubavi, putovanja u egzotične krajeve, mračne obiteljske tajne, bizarni sudski procesi i druge teme što hrabe zabavni tisak nezanimljive su intelektualce začas premetnule u ikone stila ili skandala, a njihova djela učinila predmetom interesa onih kojima su napokon i namijenjena. I za dansku spisateljicu Karen Blixen mogli bismo reći da je književnu slavu iznjedrila iz biografije, ali i da joj je biografija oplemenila opus. Ta izuzetna dama, plemkinja k tome, još uvijek intrigira javnost premda je od njezine smrti prošlo pola stoljeća.
Nekoliko je puta kandidirana za Nobelovu nagradu, no nije imala sreće ovjenčati se njome. Nije bila dio mase konzervativnih književnika kojima je uglavnom dodjeljivana..."

(iz pogovora Irene Lukšić)