Kao što sam s užitkom upoznavala krajolik Južne Karoline čitajući Pata Conroyja, podjednako sam uživala i u divljim krajolicima Australije. Po strasti koju unosi u opisivanje prirode Wintona mogu definitivno usporediti s Conroyjem, a to je veliki kompliment jer su Conroyjeva djela nešto najbolje pročitano zadnjih godina (osim nekih klasika, kojima se uvijek vraćam).
Dakle, živopisno, divlje, tečno pripovijedanje koje vas natjera da 400-tinjak stranica "progutate". Svakako ću pogledati film s Colinom Farrellom i Rachel Weisz, premda se bojim razočaranja. Nadam se da ga ne drži samo predivna priroda.
"Nešto na njemu bilo je posebno, ne samo zato što je ona bila opsjednuta njime i zato što joj je postao važan jer je napokon počela mariti, već zato što je na njemu bilo nešto što je pokušavala objasniti sebi...
Imalo je veze s glazbom. Ona žica na drvetu to joj je potvrdila. Kod toliko drugih muškaraca radilo se o čistoj računici. Glavni impuls njihovih života bila je kontrola. To nije bila isključivo muška stvar, ali sam Bog zna, muškarci toga imaju na bacanje. Većim dijelom svog života i ona je to imala, živjela je kako je htjela, po vlastitoj volji, uzimajući i održavajući kontrolu. Ali, Lu je bio čista, vrela emocija. Osjećanje prekinuto i ostavljeno da se gomila. Osjetila je to onog trenutka kad ga je povukla za košulju u hotelskoj sobi. Njegove suze. Šokirale su je nakratko; sve ju je to pomalo odbijalo. Za nju je to bio samo impuls, ali pokrenula je nešto na što nije računala. On je bio čovjek koji pokušava živjeti kao čovjek, po snazi volje. A u tom trenutku potrebe ili jednostavno zato što je tako htjela, ona je provalila u nešto. Mogla je vidjeti olakšanje kad je plakao, čak i prije nego što su vodili ljubav. Glazba želi da je čuješ. Osjećaj želi da ga osjetiš...."
Nema komentara:
Objavi komentar