Gordanove književne recenzije u tisku i na televiziji pratim već dugo, a sad sam ga upoznala i kao romanopisca. Sinoć sam dovršila knjigu s jakim pozitivnim osjećajem i mogu reći da sam se baš uživjela u likove i događanja. Nisam očekivala ništa, jednostavno sam htjela pročitati nešto novije iz hrvatskog književnog pera, ali sad znam da moram potražiti i ostala Nuhanovićeva djela.
Roman je odličan spoj ironije i autobiografskog diskurza, vješto izgrađene fabule i ono najvažnije- psihodelične atmosfere koja povremeno graniči s apsurdom i groteskom. Oštar kritički prikaz devedesetih zavijen u ispočetka bezazlenu priču o ostacima pankerske subkulture u Nuhanovićevim rodnim Vinkovcima. Vinkovci, naravno, mogu predstavljati bilo koji gradić tranzicijske poslijeratne Hrvatske u kojem su ljudi podijeljeni na one koji žele zadržati prošlost i na one koji se uspješno prilagođavaju sadašnjosti. Međutim, Vinkovce je oduvijek pratio jedan urbani buntovni rokerski štih pomalo u suprotnosti s ostalim takvim ravničarskim gradićima. To je grad Bareta i Satana Panonskog, grad izražene pankerske scene osamdesetih na koju se referira i ovaj roman.
Glavni lik (pripovjedač) vraća se u rodne Vinkovce usred životne - emocionalne i stvaralačke krize (po struci je novinar koji je zapeo u senzacionalističkom tjedniku koji mu ubija volju za temama i plodnim životom) - ali umjesto sređivanja misli upada u nedefiniranu, ali brutalno zamišljenu borbu između dviju struja koje imaju različite vizije daljnjeg razvoja grada. Pripovjedačev prijatelj iz djetinjstva Mario pokušava oživjeti pankersku scenu u svom kafiću Mokra kifla. Navedeno mjesto postaje poprištem psihodeličnog rata između Marijevih malobrojnih sljedbenika (uglavnom ocvalih, životom razočaranih pankera) i neokapitalističkih reketara primitivaca koji "tjeraju svoj biznis". Pri tome, pank je ovdje samo imaginarna poveznica, tj. sinonim za bolje dane kada su mladi imali u glavi ideju, projekt, cilj - velike i nedostižne uzore s kojima su se poistovjećvali vođeni plemenitim vizijama buntovništva s razlogom i samoizgradnje. Reketarima je zaštitni znak seljački grah koji troše u velikim količinama smišljajući pritom zlobne inačice nekad popularnih društvenih igara od kojih su najuspjeliji u Čika Miki. Tim izokrenutim dječjim igrama pokazuju svoju nadmoć, služeći se i fizičkim zlostavljanjem, jednako kao i psihološkim igrama. Scene u kojima su opisani "happy hour" dijelovi kada Mario i njegovi prijatelji u vlastitom kafiću moraju plesati na turbo-folk hitove pod budnim okom bivšeg vinkovačkog intelektualca, profesora glazbenog i njegovih pobočnika s mitraljezom vrhunac su sjajne književne i sociološke groteske. Nižu se brojni likovi koji predstavljaju učinke tuđmanizma, amerikanizma i kapitalizma. Aktivisti koji peru rode umrljane naftom, strani mediji koji vam mogu omogućiti petnaestominutni razgovor sa Sidom Viciousom, tek stasale klinke koje pokušavaju emocionalno proživjeti svoje buntovno doba nemajući baš nikakve veze s pankom, drogom i neimaštinom uništeni dečki koji su obećavali i u intelektualnom i glazbenom smislu...Pripovjedač nakon igre Čika Mike koju je konačno i on "odradio" ne nalazi svoju veliku temu, što ga je, uz ostalo, zadržalo u gradu, ali je sretan, probuđen, riješen prošlosti i spreman okrenuti se budućnosti.
Jako dobar žanrovski spoj proze u trapericama, alanfordovskog crnog humora i teme još jednog propalog povratka.

Nema komentara:
Objavi komentar