" Ljubav je dati krv. Ljubav je crvene boje krvi."
"Prirodno je bojati se. Kao što je prirodno plakati. Ne znači to da smo kukavice. Kukavica si kad se ponašaš kao da se ništa ne događa, kad okrećeš glavu na drugu stranu. Kad te nije briga."
"Samo onaj tko zna postaviti pitanja o detaljima doista pokušava osjetiti što ti je na srcu."
"Snovi pokazuju ljude onakvima kakvi jesu. Čine ih velikima."
"Svi se zbog nečega stidimo. Svi smo jednom pobjegli. Po tome smo ljudi. Tek kad smo na lice urezali nešto zbog čega se sramimo, naše lice poprima prirodan izraz..."
"Povjeriti svoju bol drugome najljepši je čin povjerenja što čovjek može primiti."
"Sve ima svoju boju. Svaka stvar ima svoju boju. Svaki osjećaj ima svoju boju. Tišina je bijela. Zapravo ne podnosim bijelu boju: ona je prostorno neomeđena. Bijela je boja ključna u nekoliko izreka, provesti bijelu noć znači ne spavati, drugi izraz kaže da ne postižeš željeno, vitlaš li bijelom zastavom znači da se predaješ, onda kad ostavljaš prazan, bijeli papir, onda pak da imaš bijelu, odnosno sijedu vlas...
Dapače, bijela uopće nije boja. Nije ništa, poput tišine. Bez riječi, bezglasna. Tiho, bijelo. ne podnosim ni tišinu, ni samoću, što je isto...
Beatrice je crvena. Kao što je ljubav crvena. Oluja. Uragan koji te pomete. Potres koji ti tijelo raznese u komadiće. Ona to još ne zna, ali jednog od ovih dana ću joj svakako reći..."
"Kasno je. Vani je crna noć, a moj je mozak bijel. Pokušavam ući u kožu jednog od onih pljačkaša i pitam se štoželi postići paležom knjiga. Motam se po prašnim ulicama Rima, Aleksandrije i Bizanta, koji je, otkrio sam, postao Konstantinopol pa Istanbul, i usred opće graje i urlika palim tisuće knjiga. Rješavam se svih tih snova na papiru, pretvarajući ih u pepeo. U bijeli dim.
Evo odgovora. Snove pretvoriti u pepeo. Zapaliti snove ključ je tajne kako definitivno onemogućiti neprijatelja da više nema snage ustati i iznova početi. Da više ne sanja o ljepotama svojih gradova, tuđih života, da ne sanja tuđe priče, ispunjen slobodom i ljubavi. Da više ni o čemu ne sanja. Ne dopustiš li ljudima da sanjaju, postaju robovi. A ja, rušitelj grada, sada trebam samo roblje kako bih nesmetano i mirno vladao. I stoga neka nestane pisana riječ. Samo bijeli prah prošlih snova. Ovo je najokrutnije razaranje: ljudima ukrasti snove. Skladište spaljenih ljudi i njihovih snova. Nacisti su kradljivci snova. Kad sam nemaš snove, kradeš ih drugima da ih ni oni nemaju. Srce izgara od zavisti i ta vatra sve proždire.
Kad sam završio s pisanjem, vani je bio mrak kao i prije, iz crnine noći izvukao sam znakove koji sada ispunjaju bijeli ekran. Učeći i pišući, nešto sam otkrio.
Dakako, crna je tinta presušila, morat ću ispisivati u boji.
Crvenoj."
Nema komentara:
Objavi komentar