Uratke omiljenih i poštovanih umjetnika čekam strpljivo jer ionako ne mogu požuriti stvari vlastitim snagama. Hoćeš-nećeš tijekom godine izloženi smo reklamiranju i najavama svega i svačega preko različitih medija. Iako se trudim držati po strani, ponekad me ošinu pipci tih neinteligentnih konzumerskih nedjela pa kad se u meni skupi dovoljno razočaranja, uvijek kažem da sve to može oprati jedan Đoletov "srcedrapateljni" koncert s enormno visokim dozama inteligentnog humora i iskrenosti ili jedan pošteni neuvijeni lucidni Tarantinov masakr!
Tarantino je izostavljen iz nominacija na predstojećem Oscaru u kategoriji najboljeg redatelja, ali iz sveg se srca nadam da će materijalizirati nominaciju za najbolji originalni scenarij koji on potpisuje. Dakle, što se mene tiče, Bravo, Majstore! Kao veliki Tarantinov poštovatelj subjektivna sam i premda još nisam odgledala ostale nominirane filmove, nakon jučerašnjeg gledanja Djanga definitivno sam uvjerena da Tarantino ima još jedan antologijski film.
Tarantinova poetika dobro je poznata i opet si je maksimalno dao oduška. Galoni umjetne krvi, pucačina na sve načine, scene s gomilom tjelesa, sjajna glazbena podloga (uglavnom Morricone), motiv čistog užitka osvete i briljantni dijalozi. To je ono zbog čega ga poštujem. Kod njega nema slabosti u nekom od elemenata - sve je detaljistički savršeno posloženo u snažnu cjelinu.
Znaš što ćeš dobiti, ali znaš da ćeš to dobiti u najboljem mogućem izdanju, neuvijeno i opet nekako svježe, pa se vraćaš po još.
Da sama moram odlučiti koga od nositelja fabule nominirati, nisam sigurna bi li to bio Leonardo di Caprio. Odigrao je sjajnu ulogu, ali meni je Christoph Waltz nakon prvog gledanja nekako dojmljiviji; nadam se da nisam upala u zamku simpatičnosti. Ne znam. Ali znam da ću i ovaj film gledati, kao i ostale Tarantinove, još nekoliko puta.
Naravno, magiju Pulp Fictona čak ni sam Tarantino još uvijek ne može nadvladati. Premda već hrpu dijaloga znam napamet, opet i opet kad je prilika :)
Nema komentara:
Objavi komentar