Jučer sam ponovo pogledala ovaj film kad je već bio na TV-u, vjerojatno četvrti - peti put.
Nemam vremena za pisanje zbog obaveza prema maturantima i školi, prilično sam zapustila blog, u međuvremenu sam odgledala još neke sjajne stvari i nisam ih još sastavila, ali ovo jednostavno moram zapisati.
Da, sjajan film po svemu - razvoj priče, prikaz uma psihopata i njegova hranjenja čistim zlom u kojem uživa, stisnut u vremenski omeđeno trajanje filma, šokantne, vrlo dobro režirane scene, briljantna gluma Jodie Foster i Anthonyja Hopkinsa. Oboje su izražajni i vjerno su nam dočarali intelektualnu napetost između dviju jakih osobnosti. Interijeri Lecterovih zatvorskih ćelija i naprava kojima je sputan u transportu zastrašujući su i odlično se uklapaju u čitavu atmosferu filma...
Ali, postoji jedno ALI koje ne bi trebalo. Zašto, k vragu, zašto tako odličan film mora sadržavati fabularno-scenarističku naivnost, i to na samom kraju - govorim o sceni kad odbjegli Lecter naziva Starlingicu, baš u vrijeme njezine proslave, njezinog trijumfa pred "efbiajevskim" facama???! U redu, priču treba privesti kraju, ali mora li gotovo uvijek američki film imati u sebi tu završnu efektnost koja potcjenjuje iole pametnog gledatelja? Sam poziv koji znači da je prati i razmišlja o njoj, a ujedno ostavlja i prostora za daljni razvoj priče dobar je završni potez, ali ne ovako. Ah!
Ted Levine u ulozi Buffala Billa - izuzetan i također vrlo zastrašujuć! Ples pred ogledalom nakon šminkanja - strašna scena.
Nema komentara:
Objavi komentar