Fibi

Danas sam izgubila još jednu svoju macu. Uobičajen scenarij - maca na krivom mjestu, pred nečijim autom.
Ne događa mi se prvi put, ali osjećaj gubitka je uvijek intenzivan. Sva racionalna objašnjenja svjesno prihvaćam, ali neko vrijeme će gadno boljeti.
Svi koji imaju svoju životinju poznaju tu razinu povezanosti sa živim bićem koje smo planirano ili impulsivno odabrali za prijatelja, u mom slučaju uvijek i člana obitelji. Ta nam predivna bića uljepšavaju dane unoseći u njih radost, zaigranost, opuštenost i odanost. Znam da se pojam odanosti više povezuje sa psima, ali kad živite s mačkom, prepoznajete i njezine znakove. Vjerojatno je tako s bilo kojom životinjom uz koju se vežete, koja vas poznaje i prihvaća.
Trenutno mi stan djeluje pusto, mada smo svi u njemu.
Jedan od "onih baš mojih pisaca", Milan Kundera, rekao je u svojoj Nepodnošljivoj lakoći postojanja opisujući Terezinu bol za psićem Karenjinom da je "sreća čežnja za ponavljanjem". Djelić tog nedostižnog raja u naš život unose životinje. Bezbroj malih svakodnevnih rituala, sve one slatke predvidljivosti, ona nevjerojatna jednostavnost njihova postojanja koje se ispreplelo s našim. U ovo vrijeme uvijek još nešto pišem, čitam, ispravljam zadaće, gledam TV... Ako i nije bila u stanu, nego vani, nekakvim svojim unutarnjim satićem vođena, Fibi bi ušla u stan, ja bih ostavila to što radim, maženje, keksići, mlijeko, još malo maženja.
Neka ostane za uspomenu i napisano, a i objašnjeno eventualnim čitateljima - dio "Fibi bi ušla u stan" znači upravo to. To je ludo mače samo ulazilo u stan skakanjem na kvaku. Redovito. Nevjerojatna spretnost i gipkost mačaka poznata je, ali meni je ovo prva mačka koja je otvarala vrata sama. Naravno, to se čulo kao da slon ulazi. Naskok na kvaku, izvana ili iznutra, i buka.
Neka ostane na ovome jer sam ionako od poslijepodneva rasplakana, trenutno s podočnjacima br. 26 (minimalno). Najgora od svega mi je slika u glavi jer sam je ja micala s parkirališta pred zgradom.

Za kraj mi paše još malo Kundere i mala retrospektiva od dobi 5 tjedana do zadnjeg uslikanog trenutka.
"Homo sentimentalis ne može biti definiran kao čovjek koji osjeća (jer osjećamo svi), nego čovjek koji je osjećaj uzvisio kao vrijednost."
 

5 i pol tjedana, njezin mišek za spavanje, nedostajala joj je mama

obavezno unošenje facice u fotić ili mobitel, kao da će napasti

policu za knjige je obožavala

baš je super na TV-u, toplo, a i u centru sam pažnje

Pogled s visoka, bilo je sasvim normalno da se popenje na balkonska vrata.

prije manje od mjesec dana - snijega se bojala i frktala je na njega, ali o tome se ne smije pričati okolo ;)