Fibi mi užasno nedostaje. Usred pretrpanog tjedna doživjala sam šok jer smo je izgubili a ja sam morala funkcionirati poput stroja. Pobrinuti se za njezino malo tijelo nabrzinu jer živim u zgradi i nije u redu da mače leži na parkiralištu kojim stalno prolaze ljudi, auti, djeca (pored dječjeg smo vrtića). A nakon toga ne možeš barem dan-dva biti sam bez obaveza sa svojim mislima i uspomenama jer te čeka hrpetina papira za ispravljanje i produljeni boravak u školi. Tek smo u četvrtak Ivan i ja stigli 15 minuta razgovarati o njenim forama, o tome kako je bila luda.
Sad prolazim kroz ono intenzivno razdoblje tuge i na neki način (a ne, ne mislim da je to poremećeno) uživam u tome. Dobro, možda je "uživam" pogrešna riječ - paše mi. Teško je, ali paše. Znam da je nema, ali kao da je ipak tu. Tu je :( Bit će tu još neko vrijeme.
Mnogi to ne razumiju. Dosta me ljudi čudno gledalo u školi kad sam im objasnila zašto sam tužna. Otprilike, ako mi je to najveći problem, onda nisam baš normalna.
Rastužuje me bilo kakav gubitak. Pa i životinje. Da ne osjećam takvu povezanost sa svojom životinjom, ne bih je ni imala. Meni su mačke od djetinjstva mali, mekani, umiljati prijatelji s kojima sam razgovarala, čitala u njihovu društvu, plakala kad mi je bilo teško, uvijek držeći macu u krilu, ili skakala s macom i pjevala kad me nešto usrećilo.
Fibi sam dobila od bivše učenice Marine kojoj sam bila razrednica. Tugovala sam za Dunjom, bivšom macom, koja je doživjela moždani udar (najvjerojatnije) i samo mi je stigla poruka "Razrednice, imam male mačiće, hoćete jednoga? Vama očito treba maca."
Došla je u moj stan s pet i pol tjedana. Doslovno beba na sve načine. Kad živiš sa životinjom, a ne doživljavaš je samo kao nužni stroj za ubijanje miševa (boli me za miševe, nemam posla s njima), onda je to druga razina odnosa.
Neko vrijeme će svašta nedostajati. Često otvaram prozor u kuhinji, naslonim se na dasku i popušim cigaretu. Uvijek, ali baš uvijek, ako je bila doma, dotrčala je, popela se na dasku, obavezno se pomazila uz moju ruku ili lice (ako sam se sagnula) i onda sjela u onaj prekrasan mačji položaj - i gledale smo van. Moji su nas znali pitati "Gledate vi, ha?" Gledale smo :) Knjige, filmovi, čak i ispravljanje kontrolnih... uvijek je bila kraj mene (nas).
Morala bih pospremiti i maknuti njezine stvari ovaj vikend, hrpice igračkica, keksiće, jastuk...
Kad se vraćamo odnekud autom, totalno je čudno. Uvijek je skočila na auto kad se zaustavio, to je bio pozdrav - a ludo je bilo i kako poznaje zvuk motora. Samo bi dotrčala, nekad iz daljine, i pričekala da auto stane, skočila na njega, kad se otvore vrata, obavezno grebanje po unutarnjoj strani (uvijek po istom mjestu) i ulazak pa istraživanje unutrašnjosti.
I njezini ludi položaji za spavanje i mjesta koja je nalazila - da nemam slika, ljudi mi ne bi vjerovali....Potpuna predanost svojem prostoru i ljudima.
 | ||||
| Kao što vidite, dio stola za računalo koji se izvlači i namijenjen je za tipkovnicu (i macu). |
 |
| Sad ćemo okititi bor. Mačja znatiželja je nevjerojatna. |
 |
| Rasturila ga je! I neka je - to je samo bor za par tjedana, a uživancija je neopisiva. |
 |
| I tako se može spavati, i to dugo. |
 |
| Na ormaru u predsoblju. Tko nam to dolazi? Naki su se znali i prestrašiti :) |
 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Omiljeno mjesto za spavanje oko kojeg smo se svađale. Na stolu u dnevnoj sobi. Ona mora biti u centru pažnje. |
 |
| Od Sabine i Željka dobila je nosilicu, rozu :) jer je curica, s mašnom jer je to super za natezanje. |
 |
| I unutra je super.... osim kad ideš k zločestom doktoru :) |
 |
| Nirvana.... |
Nema komentara:
Objavi komentar