Bez grižnje savjesti malo sam ostavila sa strane čak dvije koje trenutno čitam. :) Maksimov čin tisućama je svjetlosnih godina daleko od mog načina života i razmišljanja. Možda sam je baš zato toliko iščekivala i tražila.
Evo, nek bude zapisano: počinjem čitati znajući da će biti zanimljivo, duhovito, provokativno, lucidno, ali s dozom rezerviranosti koja je pratila i uranjanje u Into the Wild. Lako je sve odje*** i biti lud i hrabar na ovaj način kad si odgovoran samo sebi i za sebe. Odgovornost za tuđe živote koji o tebi ovise podrazumijeva drugačiju svakodnevnu hrabrost.
Već me sad zanima što ću napisati u nastavku sutra ili prekosutra kad završim. Trenutno sam na trećoj stranici.
Tako ja kažem sad... Maksim kaže i slažem se s njim (zasad) :)
"Mislim da u beskućnicima vidimo sebe, vjerojatno podsvjesno. Vidimo sebe jer znamo da u dubini duše nismo ništa bolji ni vredniji od odrpanca. Njihov način života i njihova prisutnost nam stvara nelagodu."
Dakle, Maksim jednog dana u svibnju 2001. napušta svoj uhodan život mladog menadžera u brzom usponu i sjeda na prvi vlak koji ide prema Zapadu (bio je jedan prije za Vukovar, ali tamo nije želio ići - ruševine i ostaci rata, možda grižnja savjesti zbog prodaje slavonskog drva Talijanima dok je vodio svoje poslove?!); bio je to vlak za Milano. Potaknut nekim iznenadnim lomom u duši, zovom koji je osjetio i prepustio mu se (o takvom nečem upravo čitam u The Soul's Code, mada nije skroz identično), mijenja način života i postaje stanar milanskih trgova i parkova. Postaje ulični pisac, što ističe s velikim ponosom.
Oko 120. stranice nastavljam uz osjećaj da mi je Maksim sve draži. Onu početnu rezerviranost prema još jednom egopoduzetniku koji će raditi samo što želi i kad želi zamjenjuje određeno poštovanje. Prerano je još za konačni sud. Ali veoma zanimljivo.
"Moje je ime Maksim Cristan i ne izigravam oduvijek budalu na milanskim ulicama. Mada me danas tako naziva još samo većina mojih nekadašnjih znanaca, onih koji su me znali samo površno, onako u prolazu. Prema njima, ja sam jednoga dana jednostavno skrenuo pameću, onako bez nekog jasnog razloga. Događa se, život je zajeban.
Za razliku od njih, oni koji me dobro poznaju i vole (moja uža rodbina) uvjereni su da se drogiram. A što drugo? Oduvijek sam bio previše inteligentan da bih odjednom samo tako bezrazložno skrenuo.
Ipak, i jedni i drugi se slažu da sam još prije dvije godine bio posve normalan mladi poslovni čovjek pred kojim je bila više negoli blistava budućnost.
To mi se vrijeme sad čini dalekim. U međuvremenu se toliko toga dogodilo...
Svi ovdašnji znanci me pak znaju kao uličnog pisca, lo scrittore di strada. Pristojan, inteligentan i trezven mladić, mada s Balkana. Pitajte koga hoćete. A najmanje jedna me više negoli jednom nazvala lijepim. (Napokon sam uspio.)"
U svakom slučaju, knjiga me trenutno ponijela. Osnovni joj je motiv ljudska dobrota u pojavnim oblicima koje bi najmanje očekivao i sviđa mi se što je naglašavao zahvalnost svima koji su mu pomagali.
Iskrena, detaljistička, tečno pisana... Imao je ludu sreću, a to je jako važno. Divim mu se zbog izdržljivosti, fizičke osobito. Samo...??? !!!
I dalje je ostala određena rezerviranost prema čitavom eksperimentu. To je ključno - eksperiment. Okej, nije znao kako sve to može završiti, svašta se moglo zakomplicirati, ali i dalje tvrdim da je jedno otići iz Hrvatske, dok te ipak čeka situirana obitelj, igrati se beskućnika u europskoj Italiji, ogromnom i bogatom Milanu naviklom na multikulturalnost i ekscentričnost, a nešto sasvim drugo je otići, recimo, u Etiopiju ili tko zna kamo, gdje se nećeš moći oprati u pristojnim toaletima raznih birceva, izložiti se bijedi, gladi, bolestima, nepravdi, neljudskosti... umjesto čudaštvu i lucidnosti otkvačenih beskućnika-umjetnika na peristilu di San Lorenzo prepunom prebogatih turista.
Dobar si, Maksime, ali samo to.
U Milanu sam 1997. provela nekih 7-8 sati, na putu prema Parizu. Grad mi se nije nimalo svidio, pamtim hrpe smeća, modernih zgrada i najezdu komaraca. Maksimov Milano daje jednu životnu sliku, koliko je tekst može dočarati - a može dosta.
http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/video-od-menadzera-preko-beskucnika-do-pisca-kroz-cetiri-godine-lutanja.html
Nema komentara:
Objavi komentar