S mamom je bilo najgore to što je bila nepredvidljiva, a ja sam, ipak, morala predviđati njeno ponašanje jer sam o njemu ovisila. Morala sam rano naučiti iščitavati znakove njezinog raspoloženja: iz namrštenog čela ili smiješka, pognute ili zabačene glave, pospanog pogleda ili onog ispitivačkog, iz napetosti mišića koji će se od sljedećeg trenutka, poput opruge, baciti na mene. I glasa, svih nijansi njenog glasa - od onog na rubu vriska, do maznog, dubokog šapta koji je bio upućen samo ocu.
Moj strah od nje bio je živo biće koje je živjelo u meni, nepredljivo poput duha. Strah je progrizao rupe u mome oklopu i onda su, kroz te rupe, njene riječi ulazile u mene kao pčele u košnicu, a njeni udarci boljeli još više jer su našli put duboko unutra. Poslije mi je trebalo vremena da te rupe pokrpam. Kao djevojčica zamišljala sam strah kao puno malih mrava koji napadaju moje tijelo i nikad se nisam sasvim oslobodila tog osjećaja.
Naučila sam živjeti s lažima. Onu mene koja je tih laži bila svjesna, potiskivala sam sve dublje, dok laž nije postala poput kruha, nešto obično što možda ne voliš, ali ti napuni trbuh i ublaži ti osjećaj gladi. To više nisu bile laži, nego neka vrsta podvojenosti koja mi je omogućavala mir.
--------
Sljedećih je deset godina ostala zalijepljena za mene. Umjesto njega, pažnju je usredotočila na mene, gušila me onim svojim ljepljivim krakovima, isisavala mi energiju, uvlačila se u svaki kutak moje intime. Kad sam postala djevojka, prezirala sam oca što joj je to dopustio.
Nema komentara:
Objavi komentar