Za početak, zašto ti Ameri izbacuju toliko adaptacija? Znam, znam, pričam sama sa sobom pišući, znamo zašto. Zato što mogu sve lijepo upakirati i prodati. Živciraju me. Toliko o tome.
Film je naglašeno sentimentalan, ali prekrasan. Da nije tog divnog psa (u glavnoj ulozi) i saznanja da je u podlozi istinita priča, ne bih ga ni gledala. Ali pas + istinita priča, ma koliko bila sladunjavo upakirana u američki omot, naravno, nema šanse da propustim.
Poznata sam po tome što buljim u sve dostupne filmove o životinjama, uglavnom se rasplačem gledajući delfine, konje, pse, mačke, medvjede... moji mi se ukućani uvijek smiju, a tako je bilo i s ovim filmom. Ivač je u jednom trenutku rekao "Mama još ne plače", pa se čulo "Sad će, sad će, sprema se..." Baš sam mislila da neću, onako da pokvarim predviđanja, ali... :)
Životinje su nešto izvorno, prekrasne su i zanimljive.
Uglavnom, Hachiko prati svog vlasnika svaki dan do željezničke postaje kad ovaj odlazi na posao, i dočekuje ga. Gazda se jedan dan ne vraća, doživio je srčani udar, ali to ga predivno stvorenje čeka idućih devet godina. Pa čovjek čovjeka nije sposoban psihički toliko čekati (u mnogim slučajevima).
Bježi od gazdine kćeri koja ga udomljava, hrane ga prodavači u kioscima, smjenjuju se godišnja doba, a on čeka. On ima posla - mora čekati. I umire čekajući. I kako da se ne rasplačem?
Podsjetilo me to na jedan ružan događaj iz moje blizine. Prije nekoliko godina neki je gad ostavio svog psa uz cestu, u blizini Budinščine. Pas je danima, tjednima čekao na tom mjestu. Lokalni ljudi probali su ga odvesti, uvijek se vratio. Ostavljali su mu hranu i vodu, dolazili su novinari, on je čekao nesvjestan kako bezdušan čovjek može biti. Pitala sam se, budući da je bilo objavljeno u medijima, što si je mislio taj koji ga je ostavio. Moj mentalni sklop nije u stanju to apsorbirati.
Na kraju su ga slučajno ubili lovci. Još jedna od nevjerojatnih aktivnosti kojima je čovjek sklon. Iz zabave ubijati životinje.
O filmu sam zapravo malo napisala. Odana, prekrasna životinja - to je to. Dala sam mu mjesto na blogu zbog slika koje slijede. Hatchiju je na mjestu gdje je čekao (u Japanu) podignut spomenik.
Ostarjeli Hachiko u filmu i supruga pokojnog vlasnika.
Nema komentara:
Objavi komentar