Kod mene je sve počelo s Almodovarom, kao i kod još nekoliko ljubitelja španjolskog artizma i mind-fuck rješenja koje poznajem. Kasnije su uslijedili Bigas Luna, Alejandro Amenabar ("Otvori oči") i Julio Medem ("Crvena vjeverica"). Izdvojila sam najdraže, osim što je "Otvori oči" i dalje na vrhu popisa. Hernandeza tek trebam upoznati. Svaki novi Almodovar povratak je staroj ljubavi, poznatom osjećaju poslije kojega krećeš dalje, ali zadovoljan.
Kod Almodovara se na trenutke gubim u podzapletima, fusnotama i retrospekcijama. Ali opet, baš zbog toga filmove želim pogledati još nekoliko puta. Kad znam temeljni poremećaj ili opsesiju - neopterećeno se mogu vratiti naraciji i analizirati detalje (to sam činila sa "Sve o mojoj majci").
"Koža" je također takva. Do polovine misliš da je problem glavnog lika (Antonio Banderas) aktivno sjećanje i opsjednutost mrtvom suprugom, izgorjelom u automobilskoj nesreći. Mozaik se sklapa kasnije, i upravo je to što sam napisala. Mozaik realističnih, nadrealističnih, horor, artističkih i bizarnih elemenata. To je ono što Almodovara čini ikonom suvremenog filma (ne samo španjolskog). To bogatstvo - vodoskok ideja i realiziranih mogućnosti - čini mi se kao da sam sebi govori "I ovo ću još staviti...", "Ma da probam i s ovim..."
Namjerno ne spominjem sadržaj zbog onih koji čitaju blog jer im ne želim pokvariti doživljaj. Kao i uvijek, branim Španjolce i tvrdim da to nisu "bolesni" filmovi. Bolesnima smatram američke klišeje koji koketiraju s bizarnim ili horor elementima vrijeđajući pri tome moj i intelektualni nivo gledatelja. Ovo su psihološke studije u kojima uživam jer osim tema, koje mi veoma odgovaraju, provociraju moje poznavanje filmske teorije, često nakon španjolskih filmova kopam dalje tražeći nešto što ne znam.
Nema komentara:
Objavi komentar