Meša Selimović, Derviš i smrt

                  Premda inače ne volim generalizacije i verbalne zakletve koje upućuju na našu postojanost i nepromjenjivost svega što je sastavni dio naše ličnosti, a izražavaju se sintagmama moj najbolji prijatelj/ica, najvažnija osoba u životu, najdraža pjesma, knjiga života... ispada da imam "knjigu svog života" :)
Tako je to sa životom, ljudima, velikim riječima. Taman se svrstaš u one koji ovo bi ili nikako ne bi... pa sam sebi proturječiš. Meni se to redovito događa i nimalo me ne brine. Ako sam zbir trenutaka, bitno mi je da se trudim biti iskrena u svakom tom malom djeliću, vjerna prema van, koliko je to moguće, onome što osjećam - riječima, djelima. 
Nije, naravno, važno kako označavam određenu knjigu. Važno je da postoji (ipak) ta jedna koju sam pročitala - ne znam - desetak puta? Vjerojatno. Jednostavno OPET posegnem za njom. Nema pravilnih vremenskih intervala, nema faze ili godišnjeg doba, raspoloženja ili neke druge odrednice koju povezujem s njom.
"Derviš i smrt" mogla bih čitati bilo kad i bilo gdje. Nedavno su mi rekli prijatelji "Normalno, kad je valjda znaš napamet." Naravno, ne znam. Ali nekoć sam znala prve dvije i pol stranice. Još je nešto ostalo. Zaljubljenost u ljepotu Mešinih misli nikad nije nestala. Slična je moja veza s Đoletovim stihovima. Njihove riječi diraju me na poseban način koji čak ni ja ne znam izverbalizirati. Imam ih potrebu svako malo spominjati, unositi u različite situacije, to su riječi - misli koje me prate.
Uf, imam umjetnike svog života - ipak :)

Od osamnaeste godine, dakle, 4. razreda srednje, kad sam ovaj roman čitala prvi put, uživam u ispisivanju njegovih dijelova. Imam ga rascjepkanog u nekoliko bilježnica. Moja mala ludost.
Idem opet.
Koliko stignem i kad stignem. Trebam obnoviti neke stvari iz lektire da mogu "sitničariti" učenicima, ali baš mi se ispisuje...

Ako itko redovito prati moja piskaranja, oprez - ovo bi mogao u konačnici biti jako dugi post! Već sam dobila kritiku da mi je blog prepun odlomaka kojima sam čak dala i posebnu kategoriju. I što? Obožavam prepisivati odlomke. Oduvijek. Netko crta, netko planinari, netko radi kolače, netko gleda sapunice. Ja ispisujem odlomke kad mi se ispisuje - u pauzi između eseja, lektira, kontrolnih, usisavanja, peglanja, čušpajza, palačinki - i kolača ;)

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad račun bude sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov..."

Trenutak samohvale i zadovoljstva sobom. Ovo je izašlo iz glave, dvaput sam pogriješila u redu riječi i jednom zarezu. Milina.

"...Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom..."

Nakon mnogo mnogo pročitanih knjiga ovo je i dalje jedini početak romana koji sam ikada (znam da zvuči pretjerano - ali čak bez velike muke...) naučila napamet. Zanimljivo je to što sam ga učila jedne zime u devetnaestoj godini, prilikom drugog čitanja, miljama misaono i fizički daleko od derviša, tekije i četrdesete godine. I ovdje ću ga prepisati čitavog.

"...Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvjetljen? Znanjem? višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim ono što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe. 
Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ? Upitao sam se ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i ono što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. 
Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više."

"Osjećao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih rečenica kojima vjerujem, o kojima čak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogućava da živimo i dišemo, drži nas uspravne, daje smisao svemu. Uvijek me je čudno uljuljkivala ta povorka lijepih riječi o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krećem, osjećam se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet." 

"Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro. Lične stvari su suviše tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo.
Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opšte, poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. Lična boja je poezija, mogućnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaći iz kruga opšte misli znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako. Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba." 

"...pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno."

"...bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. 
Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje."

"Ali ja nisam podnosio ni svoju ni tuđu grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad me pogodila."

"Volio bih da mi nisi ispričao.
- I ja bih. Sad. Pa neka bude kao da ništa nisam rekao, ako ti ne treba.
- To je nemoguće. Stvari ne postoje dok se ne kažu.
- Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo treba li da se kažu. Da sam znao koliko ću te uzbuditi, možda bih ćutao. Zašto se plašiš istine?
- Šta imam od nje?
- Ne znam. A možda i nije istina..."

"Te riječi mogle bi da ne znače ništa, ali je na mene ostavio utisak način na koji ih je izrekao, glasom duboke krnete, bez šumova i prizvuka, bez nemirnih predisanja, sa smiješkom tužnim zbog nečega što se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobađajućim, i pomislio sam s čuđenjem, prvi put, kako u njemu živi nešto veoma zrelo i puno, što se otkriva samo u časovima kad se ne čuva. Pri ovakvoj mjesečini što nas obliva nemirom. U trenucima kad je teško. Zapamtio sam taj obli glas što goni na povjeravanje, i taj osmijeh što miruje, i to pretponoćno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjećanju sve, zbog nečeg jakog a ipak neuhvaćenog potpuno. 
Možda zato što mi se učinilo da sam odjednom, sasvim iznenada, doživio da jedan čovjek pokaže svoju skrivenu stranu, koju nitko prije mene nije vidio. Ne znam da li se tek rađao ili otkrivao, svlačeći zmijsku košuljicu, ne znam ni šta je pokazao, a ubijeđen sam da je trenutak bio izuzetan. Razmišljao sam i o tome da je moje vlastito uzbuđenje u stanju da preobrazi svaku riječ, svaki pokret, svaki doživljaj, ali je sjećanje ostalo."

"Teško je vjerovati ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista srca, ili iz šale, možda. Tako se, eto, kupuje pažnjom i stari okorjeli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne umiru tako lako. I nisu ni sitne.
Noć je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smiješan sam sebi zbog uzbuđenja koje nisam mogao da objasnim. A nisam želio ni da ga se lišim."  

"Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo?
Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha." 

Razgovori između Ahmeda i Hasana su tako posebni, otkrivajući, na razini koju nema baš puno dijaloga u romanima.

 "Da, na njenoj sam strani. Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad."

"Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.
I svukao me na zemlju.
- Određen si da živiš ovdje - izgrdio me - e pa živi! I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?"

"Došao sam da ti zahvalim na poklonu.
- Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.
Odavno nisam bio tako uzbuđen kao sinoć Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu." 

"Uzbudio sam i njega. Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezličnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obične, podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, akad je počeo da govori, bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima, nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji prelako zaboravljaju oduševljenje.
Njegov je žar trajniji, nije plamen u kome izgore vrele riječi. I ta misao o njemu je nova. Još danas, još maloprije sam smatrao da je površan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drugačije, jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ.
To ga je branila moja nova ljubav, moje oduševljenje koje sam vezao za njega, plašeći se usamljenosti. Uostalom svejedno, neka je i površan, neka je lakomislen, neka proćerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće, ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj."

"ALI NIKAD NE ZNAMO ŠTA IZAZIVAMO U DRUGOM ČOVJEKU RIJEČJU KOJA ZA NAS IMA SASVIM ODREĐENO ZNAČENJE I ZADOVOLJAVA SAMO NAŠU POTREBU."