Ahmed i Hasan.
Dva života, dva principa, dvije suprotnosti. Jedno prijateljstvo temeljeno na međusobnom poštivanju i uvažavanju.
Ako ikada počnem sastavljati čitanke za srednje škole,
što planiram, ali se još ne usuđujem, u njima bi bio izbor odlomaka po
mojoj mjeri - jer sam prilično nezadovoljna ovime što sad imamo - a sljedeći bi se svakako našao u čitanci četvrtog razreda.
"Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oči su mu sijale zlom vatrom. Što sam probudio u njemu?
Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlučivanju, do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. Razmišljao sam trenutak, zatečen, uplašen ovom naglošću, u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat. Odbio sam, ne kazujući pravi razlog, i ne znajući ga tačno.
- Onda bi ostao kriv.
- Ostao bi na životu! Važno je spasiti čovjeka.
- Ja spasavam više: pravdu.
- Stradaćete i ti, i on, i pravda.
- Ako je određeno da bude tako, onda je to božja volja.
Te moje smirene riječi mogle su biti tužne, gorke, bespomoćne, ali su bile iskrene. Ništa mi drugo nije ostalo. Ne znam zašto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Možda zato što sam zaustavio njegov polet, spriječio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukčija nego maločas, izravnija, bliža, oči su gorjele užarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom je rukom uhvatio desnu, kao da je sprečava u zamahu.
Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbuđenja i takav bijes. Očekivao sam ispad, prasak, psovku. Za čudo, nije viknuo, a više bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stežući glasnice, postavši odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam čuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublažavajući teške riječi ni uvrede.
Slušao sam zaprepašten:
- O jadni dervišu! Može li se ikad desiti da ne mislite derviški? Djelovanje po određenju, određivanje po božjoj volji, spasavanje pravde i svijeta!
Kako se ne ugušite od tih velikih riječi! Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? Ostavi svijet na miru, ako Boga znaš, biće srećniji bez te vaše brige.
Učini nešto za čovjeka kome znaš ime i prezime, koji ti je slučajno i brat, da ne propadne ni kriv ni dužan u ime te pravde koju braniš. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrašnji raj ostalih, pa dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje.
Ali neće, sve će ostati kao što je bilo.
- Onda Bog tako hoće.
- Imaš li neku drugu riječ, ljudskiju?
- Nemam. I ne treba mi....
- Oprosti - rekao je pokušavajući da bude veseo - bio sam grub i glup. To je dželepčijski način. Dobro da nisam počeo i da psujem.
- Svejedno. To sad nije važno.
- A možda i nemam pravo. Možda je tvoj način korisniji. Bolje se držati nebeskih mjera nego običnih, ovdašnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek računaš na beskrajno vrijeme, opravdanje je u razlozima izvan tebe.
Lični gubitak postaje manje važan. I bol. I čovjek. I današnji dan. Sve se produžava na trajanje, bezlično i ogromno, pospano tromo i svečano ravnodušno. Kao more: ne može da žali bezbrojne smrti što se u nemu neprestano dešavaju..."
Nema komentara:
Objavi komentar