Redateljica: Vlatka Vorkapić
Hrvatski sam kino-hit odgledala prošlog vikenda, i sad ispada da bih si i inače trebala dati malo vremena prije pisanja, nekakav međuprostor za "sređivanje dojmova". Neposredno nakon gledanja bila sam zadovoljna, nasmijala sam se, odmorila mozak i misli od radnih obaveza - ne mogu reći da sam bila oduševljena, ali vrlo zadovoljna - da. Budući da nisam stigla prije nešto napisati o filmu, do sad se sve nekako promijenilo. Nisam više vrlo zadovoljna.
Zapravo, nema se što puno reći. Simpatična komedija na prvu loptu, bez dubine, bez originalnosti, nekoliko jako dobrih verbalnih doskočica temeljenih na etnološkim karakteristikama hrvatskih regija - i to je sve.
Radnja filma počinje na granici Dalmatinske zagore i Hercegovine, kraju u kojem se sve vrti oko borbi bikova. Stanovnici sela u Zagori povrijeđeni su medijskim istupom mlade aktivistice Sonje iz Zagreba koja skuplja potpise kao prilog izglasavanju saborskog Zakona o zabrani borbi životinja.
Mladić Ante, Vlaj s bečkim štihom (obitelj je jedno vrijeme živjela tamo), prodavatelj polica osiguranja, dobiva zadatak da pod svaku cijenu dovede Sonju među seljane i pred bika Garonju. Naime, seljani su uvjereni da će Sonja promijeniti razmišljanje kad vidi kako se oni dobro odnose prema životinjama. Ima tu i neukusnih oklada, psovki, verbalnih doskočica.
Dalje film sve više slabi. Naravno, razvija se romansa između dvoje posve oprečnih karaktera (ljubav pobjeđuje sve razlike). Osnovni sukob na relaciji selo - grad prikazan je posve klišejizirano, pokriveno samo plitkim naslagama humora. U gradu ne znaju kako izgleda krava, a kamoli bik, ne jede se meso, svi su nervozni, površni, neopredjeljeni ili opredjeljeni iz krivih razloga (poput Sonje za koju nije jasno što je zapravo vodi u njezinom aktivizmu - uvjerenje ili neprežaljeni Bivši). U gradu žive čudaci umjetnici koji u boju za slike miješaju vlastitu spermu, jedu tofu, saborske zastupnice s dvanaestcentimetarskim potpeticama koje se bore za prava životinja. Grad je i glazbeni kič, dok je na selu jasno što se pjeva - ojkalice i samo ojkalice...
Pod dojmom vijesti o smrti Bigasa Lune, čak sam u jednom trenutku pomislila za scenu kojom se i inače reklamira film - kako je španjolski nadrealistična. Moj grijeh, moj grijeh!
Daleko je to od Šunke, šunke, recimo. A moglo je biti slično, ne originalno, ali barem na tragu toga, što bi u hrvatskim okvirima bilo sjajno. Naravno, Goran Bogdan nije Javier Bardem, ali dobar je.
Ne mogu dokučiti što to nedostaje hrvatskom filmu od devedestih pa nadalje. Istinsko nadahnuće, izlazak iz zadanih okvira. Trenutno mi se javlja Šuma summarum kao dobar dobar pokušaj, ali stanje je loše. Mnogi me osuđuju što prednost uvijek dajem srpskim filmovima čiji sam veliki ljubitelj.
Budući da sam cijepljena (ne znam tko me i kada cijepio) od nacionalnih predrasuda, uživam otvorena srca i uma u njima. U činjenici da su od psovke napravili fantastično filmsko izražajno sredstvo koje produbljuje radnju, a ne popunjava rupe u dijalozima.
Rane, Do koske, Lepa sela lepo gore, Mehanizam - koji su to filmski giganti! I "Parada". Koliko god bila temeljena na predrasudama i također svojevrsnim regionalnim klišejiima, Parada je zabavila, prenijela poruku, potaknula na razmišljanje onoga tko želi razmišljati.
Nedavno sam gledala Mehanizam i Do koske - i usuđujem se pitati u bespuća interneta - kad ćemo u Hrvatskoj imati takve filmove? Vrhunski crni humor, groteska, prodrma te na sve načine.
Eto, pišući o hrvatskoj hit komediji, završih na srpskim filmovima. Pitam se zašto. Ne moram se pitati zašto je Sonja i bik hit u kinima.
Sad sam se sjetila još jednog srpskog, meni presjajnog, filma - Nebeske udice - kako sam uživala, a ima već dosta godina otkad sam ga gledala. Ovo ću ga ljeto ponoviti.
Nema komentara:
Objavi komentar