"Snimali smo zajedno neke filmove i glumili u nekim predstavama. Tada nam se sve to činilo beskrajno važno. Tada još nismo znali između Fortune i sebe povući crtu krajnjeg nepovjerenja, tako prijeko potrebnu za preživljavanje. Život nas je naučio tu lekciju. Ne znam kako Žarko razmišlja, ali ja sam mu zahvalna na tom znanju. Ono je možda najvrednije što u životu imam.
Stajali smo na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta pred sam rat, očajni. Polukostimirani, poluprivatni, sa šminkom koja se miješala sa suzama, gledali smo se oči u oči s isto tako očajnom publikom, dok je iza nas brujala sve jača i jača buka nadolazećih tenkova. Režija Slobodana Unkovskog preslikala je stvarnost. Užasnu stvarnost koja će i Žarku i meni u potpunosti promijeniti život. Sjedili smo zajedno u autobusu ono zadnje ljeto prije rata, putujući s tom istom predstavom u mirnu, tada tako nestvarnu Italiju i složili se oko toga da se treba povući od razbješnjelih pasa, da je ludilo oko nas opasno za psihičko zdravlje, da treba nekamo otići. Ja sam otišla, on je ostao. Ne mogu zaboraviti taj razgovor. Koliko sam puta poslije pomislila: Zašto, zašto nisi otišao?
Ali život se ne da planirati. Život je kaotičan i nepredvidiv. U svemu što nas zadesi jedino je vrijedno ostati čovjek. Ostati dobar čovjek. Fin čovjek. Plemenit čovjek. Žarko je sve to. I mnogo više.
Ova knjiga je svjedočnstvo o finoći i dobroti jednog čovjeka kojeg ni najveći potresi u njegovom životu nisu promijenili.
On je ostao ono što je uvijek bio: dobar čovjek. Žarko."
Da nisam, mi bismo bili mrtvi! I Mili i ja. Da mi je oteo pištolj, ubio bi me! A onaj drugi - klao je Milog kao životinju preda mnom. S kolenima na njegovim grudima, mog brata onesvešćenog i nepomičnog - kolje slomljenom flašom! Pucao sam. Nisam imao izbora. Nisam umeo ništa drugo.
Nikad to sebi neću oprostiti."
Nema komentara:
Objavi komentar