Uvijek kad čitam Šenou, osvijestim nezadovoljstvo koje je u meni već dugo prisutno.
Sjećam se svoje rezerviranosti prema zanosu koji je budila hrvatska politička desnica, a ja tek postadoh punoljetnom. Ne podnosim kad se neka stranka ili politička orijentacija busa u prsa da je zaslužna za obranu Hrvatske. Isti su žrtvovali Vukovar i koju godinu kasnije uveli nas u političku i ekonomsku izolaciju. Pa su tako Izolirani krali gdje su stigli.
Meni jedan od najsnažnijih dijelova romana, gotovo svaka riječ, cjelina u svakom slučaju.
Razgovaraju ban Petar Erdodi i podban Ambroz Gregorijanec... slijede Gregorijančeve riječi, aktualne i danas...
To je ono Šenoiono plemenito hrvatstvo, vidljivo u gotovo svim njegovim povijesnim djelima.
"Ne kaže li blijedo lice krvavih lešina da smo Kainsko pleme, da nijesmo zaslužili te lijepe postojbine?
Ne kazuje li ti da smo zaslužili bič što nam ga sudbina plete?
Roblje smo, vazda tuđe roblje, jer smo robovi svoje strasti, svoje lakomosti.
Zavirio sam u starodavne knjige - u zgode našega naroda: pisane su krvlju, nadahnute bijesom; obišao sam bilo našeg plemena, prignuo uho na njegovo srce.
Strast! Bijes!
Imađasmo krunu, sami si je strgosmo s glave jer nije svak mogao kraljem biti!...
Sabljom, silom postaju narodi slavni, ali ne postaju sretni!..."
I još jedan... nakon sukoba između velikaša zbog posjeda, na jednoj strani ban i njegove čete, na drugoj podban i njegovi ljudi - a obojica bi trebali raditi za dobrobit domovine.
Ne podsjeća li to i na današnje manevre među jačim strankama, samo što nema mačeva, sablji i konja, ali ima opranih milijuna kuna, privatiziranih tvtki....
"Na humku kraj Susjeda sjedi čovjek sam usred tihe noći i bulji u dol, na krvavo razbojište - Matija Gubec. Bulji i pita se sam:
- Čija je ono krv što poput noćne rose dršće na travi?
Naša.
Čije su blijede one lešine kojih se krvavom kosom poigrava noćni vjetar, kojim se mjesečina ljeska u staklenim očima?
Naše.
Čije je ono crno zgarište gdje je pod pepelom zakopana sreća jednog cijelog života?
Naše.
Čiji je onaj krvavi mač koji u travi blisiče?
Naš.
A čije je ovo cijelo prokletstvo?
Naše.
I zaplače čovjek suzom čemernom, i zavrti glavom k'o mahnit, i stisnu lice na svoje šake, stisnu ga, bože, ni ne vidje ništa, ni ne ču ništa..."
A čije je sve ovo danas što nas okružuje?
Naše.
Tko nas je pokrao?
Naši.
Tko dobiva izljev Domovine u glavu i srce samo kad su utakmice i slične masovne zabave (Thompsonovi koncerti)?
Naši.
Tko baca krupni otpad i smeće kraj potoka, voda, uz obalu, na obroncima, po šumama?
Naši.
Tko baca opuške posvuda, pljuje prema prosjaku i na asfalt po kojem hoda?
Naši.
I tako dalje... ne kažem da nema i drugačijih, ima, ima, ali o hrvatstvu (na način kako ga demonstriramo danas) imam vrlo nisko mišljenje. Ova moja privatna kritika ne zahvaća mnoge plemenite devedesetih, o tome se ne bih usudila ništa takvoga reći.
Nema komentara:
Objavi komentar