Čitati nešto Marinkovićevo spada u one posebne čitateljske trenutke, kad si zaokupljen sugestivnošću pripovijedanja, stilom, izražajnošću i posebnom zvukovnošću teksta. Ovih sam se dana zbog maturanata vratila njegovoj zbirci novela Ruke u kojoj se nalazi i istoimena novela. O njoj ću vjerojatno sutra.
Prah je nešto posebno. Nakon toliko toga pročitanoga, sve navedeno mora biti na najvišoj razini da bi me pozitivno šokiralo, čak i u ponovljenom čitanju.
Uglavnom, najtoplije svima koji ovdje dolaze, a ne moraju biti samo učenici, preporučujem, ako već ne čitavu zbirku, ali svakako Prah i Ruke.
Središnja je tema novele Prah analiza nesretno zaljubljenog čovjeka, iskompleksiranog i urušenog u razmišljanjima, jadnog, nespretnog a opet megalomanskog u djelovanju.
Rezultat takvog spleta i razvoja osobina tragična je groteska njegova života, prikazana fragmentarno, s fokusom samo na njegovu opsesiju novim životom voljene žene. U kratkoj formi novele duboko potresno prikazano je što bol koji nije zaliječen, nego odnjegovan, čini čovjeku.
Ironija kojom ga Marinković ocrtava od samog početka ne sluti na dobro:
"Ah, poznaje ga, poznaje ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-kiu, Kiu-Šiu, Šiu-Micu, zavojevač kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao!"
Poznati su Marinkovićevi književni postupci u kojima naglašava jaki ambijent i prostor naspram slabog pojedinca. Osobito je intrigantna njegova karnevalizacija čitavog događanja, određena snovitost koja ipak ne postaje nadrealnom, ali svakako djeluje izopačeno na jednoj razini.
Jadni Tonko. Smiješ mu se u najvećem poniženju koje si je sam spremio, a smijeh ostavlja strašno gorak okus. Baš sam se loše osjećala kad sam dovršila novelu, a opet sam je počela danas.
Pročitajte ako niste!
Nema komentara:
Objavi komentar