Nagrada žirija u Cannesu i pobjeda na Motovunskom filmskom festivalu. Britansko-nizozemska produkcija.
Mučan, ali izvrstan prikaz disfunkcionalne obitelji s visoko postignutom realističnošću. Uglavnom sniman kamerom iz ruke, čime nas uvlači u perspektivu tinejdžerke Mije, ali je taj element vrsno izbalansiran pa gledatelj ne upada u zamku jednostranosti.
Svi glumci odlično su i uvjerljivo odigrali svoje uloge, bez američkog klišejiziranja i nepotrebnog dotjerivanja - od vanjskog izgleda protagonista do interijera. Premda na trenutke čak i naturalističan i mučan, film ipak nudi nadu, ali upitnu, naznačenu negdje u budućnosti nakon završetka naracije, podložnu različitim osobnim interpretacijama. Ja sam je tako protumačila, ali zapravo ne mora biti - baš kao život - ne znamo što slijedi. Sadržaj namjerno ne spominjem jer onima koji ga nisu gledali ne želim pokvariti doživljaj, a osim navedenih elemenata, najveća je vrijednost filma baš u neizvjesnosti do samog kraja, a i poslije njega.
Nema komentara:
Objavi komentar