Azar Nafisi, Lolita u Teheranu/ Reading Lolita in Teheran

Podaci o knjizi:
Izdavač: Naklada Ljevak
Godina izdanja: 2004.
360 stranica, meki uvez

Azar Nafisi, doktorica književnosti, odrasla u Iranu, dijelom školovana u Americi u svojem (auto)biografskom romanu pokušava čitateljima prenijeti ozračje osamdesetih i devedesetih godina, prije i poslije građanske revolucije i rata s Irakom. Čitav je roman protkan dvojnošću s kojom se Azar bori - srazom Perzije i Zapada, islamskog i "onog drugog svijeta". Sama konstrukcija romana podijeljena je na četiri velika dijela, naslovljena imenima likova ili književnicima koje je autorica obrađivala sa svojim iranskim studentima: Lolita, Gatsby, James (Henry James) i Austen (Jane Austen). To ga je i učinilo posebnim, a ne samo još jednom biografijom žrtve islamskog totalitarizma i fanatizma. Tijekom brojnih opisa predavanja koja je održala i razgovora sa studentima Azar nas podsjeća zašto uopće čitamo i koja je uloga književnosti, neovisno o tome u kojem smo dijelu svijeta. Za nju je književnost neiscrpan instrumentarij kojim upoznajemo sve vidove osobnosti različitih pojedinaca.

Jedino nam književnost omogućava da uđemo pod kožu druge osobe i shvatimo njezine različite i proturječne strane te da prema njoj ne budemo odveć nemilosrdni. Izvan područja književnosti otkriva se samo jedan aspekt ličnosti. Ali ako razumijete različite dimenzije osobe, nećete se lako odlučiti na smrtnu presudu...

Ključni pojam i nosivi element romana je pobuna, na što već upućuje i višeznačni naslov.

U to je vrijeme u Iranu gotovo sve, osim golog preživljavanja, a i  to mnogima nije uspjelo, bilo zabranjeno. Ćudoredna policija kružila je gradom u svojim paradoksalno modernim toyotama i odvodila djevojke u zatvor jer su prebrzo hodale, djelovale koketno ili nešto nepostojeće. Tamo su dobivale tretman koji zaslužuju lake žene kojima se sviđa zapadnjački stil. One koje su bile višestruko silovane, a zatim puštene, smatrale su da su dobro prošle jer su preživjele. U predavaonici sa studenticama sjedio je i student koji je prijavio svoju kolegicu jer ju je vidio kako je potrčala zbog kašnjenja na predavanje. "Izvukla" se sa strogim ukorom pred isključenje sa sveučilišta. Jedan drugi student tražio je premještaj kolegice kojoj se ispod čadora i zara vidio samo djelić bijelog vrata, a ona ga je time seksualno uznemiravala i odvlačila mu pažnju od nastave. U vrijeme ludila koje je na vlasti provodio ajatolah Homeini dobna granica za stupanje u brak pomaknuta je na 9 godina za djevojčice.
Dakle, pokrivene i obespravljene žene u potpunoj su vlasti muškaraca, koji mogu imati  i nekoliko supruga. Kazna za nedolično ponašanje bili su zakonski regulirani udarci bičem ili kamenovanje.

Glavna junakinja Nabokovljeva djela ovdje ima višestruku ulogu. Osvrti na lik koketne, tek procvale djevojčice, o kojem studenti razgovaraju s profesoricom Nafisi mala su pobuna protiv svega što im je zabranjeno, a to je prvenstveno bila svijest o vlastitom tijelu. Međutim, profesorica na kasnijim predavanjima usmjerava svoje studente da razmišljaju i iščitavaju Lolitu kao žrtvu manipulatora Humberta. Ni sa čime se ne može opravdati zatočeništvo u kojem ju je držao i njegovi postupci, pa ni njezinom koketnošću. Kroz takav pristup neminovno su se provlačile reference na njihove živote u Islamskoj Republici, gdje su žene tretirane kao zlo i stalna prijetnja vjeri i muškarcima, što im se vraćalo brojnim okrutnostima.

Život u Islamskoj Republici ravan je vođenju ljubavi s muškarcem kojeg mrziš - rekla sam Bijanu te večeri nakon radionice četvrtkom...
... ako si prisiljen voditi ljubav s nekim tko ti se ne sviđa, pokušavaš ne misliti na to - gradiš se da si negdje drugdje, nastojiš zaboraviti na svoje tijelo, mrziš svoje tijelo. Upravo to mi ovdje radimo. Neprekidno hinimo da smo negdje drugdje - ili to planiramo ili o tome sanjamo...

Nekako me najjače dotaknuo opis jednog završnog ispita na kojem su studentice u odgovorima na postavljena esejistička pitanja od riječi do riječi, dakle doslovno, ispisale sveku riječ profesorice Nafisi s predavanja. Ona je, naravno poludjela, onako pedgoški, i kasnije ih pitala kako je to moguće. Sve redom od riječi do riječi. Zar nijedna od njih nema mišljenje o likovima iz obrađenih djela ili vlastiti stav prema problemima? Izdvojila se samo jedna studentica, nešto hrabrija od ostalih, koja je objasnila da one uvijek tako uče - napamet - tako su ih učili učiti. Na ženama nije da razmišljaju i razvijaju kritičke stavove prema pročitanom.

Nakon prestanka rada na sveučilištu profesorica Nafisi nastavlja protestirati protiv režima i okuplja svakog četvrtka u svome stanu odabrane studentice s kojima u književnoj radionici raspravlja o klasicima zapadnjačke književnosti. Svoje bavljenje književnošću mogle su skupo platiti oštrim kaznama i svaki su put riskirale. Na tim se sastancima razvijao njihov kritički stav prema teokraciji i nasilnoj stvarnosti, s time da ih pokušava držati podalje i od iluzije o Zapadu kao rajskom mjestu.

Veoma je bitan i lik Čarobnjaka, kako Nafisi naziva svog prijatelja - bivšeg sveučilišnog profesora, koji je njoj ono što je ona svojim studenticama: učitelj, smjerokaz, vaga. Riječ je o intelektualcu koji se posve povukao iz javnog života i na taj način pruža pasivni otpor režimu. Azar Nafisi puno je pomogao jer je bila svjesna da je i ona samo obespravljena žena pritisnuta suludim zakonskim odredbama, što je ujedno bila i zamka u koju je mogla upasti tijekom svog poučavanja.

Svaki čarobnjak, svaki pravi, poput mojega, uspije u nama probuditi zapretenog opsjenara i izvući na površinu čudesne sposobnosti za koje uopće nismo znali da ih posjedujemo.

Ovaj roman nije samo oda književnosti i njezinim učincima. To je i socijalno-društvena kritika, kao i dnevnik osobnih lomova i promišljanja.
Azar Nafisi s obitelji je napustila Teheran 1997. godine. Nije regresirala, kao što sam pročitala u jednom osvrtu na knjigu. Netko tko je proveo desetak godina aktivnog profesionalnog života u takvome ozračju, pokušavajući biti svjetlo, učitelj i majka mladim izgubljenim ženama učeći ih da nije grijeh smijati se, priznati da te privlači neki muškarac, plesati ili jesti sladoled, ne regresira, što dokazuje i ovaj roman koji je napisala. Za to joj je bio potreban fizički odmak od Islamske Republike, u čemu je, srećom, imala suprugovu podršku.
Azar Nafisi danas radi u Školi naprednih međunarodnih studija Paula H. Nitzea na Sveučilištu John Hopkins. S bivšim studenticama povremeno održava vezu elektronskom poštom ili telefonom. Mnoge su također otišle iz Irana, a one koje su ostale, na neki se način bave književnošću i sudjeluju u javnom životu koliko im to okolnosti dopuštaju.

Iz prve ruke o Iranu...