Dovršila sam drugi dio Zagorkine Gričke vještice i fantastično se osjećam. Nisam je čitala od osnovne škole, puno sam toga zaboravila, ali mi se dosta i vraća. Međutim, užitak je neopisiv. Totalno uzbuđenje kad znam da ću opet neko vrijeme čitati.
Kakva pripovjedačica, ljudi moji! Zapravo ne znam kako verbalizirati koliko joj se divim. Možda ovako: ako si nešto čitao u osnovnoj školi i bilo ti je fantastično i onda to čitaš tri desetljeća kasnije, nakon tisuća i tisuća pročitanih stranica, završenog studija književnosti, s oblikovanim čitateljskim, emocionalnim i moralnim obrascima... i opet istinski uživaš, onda je to dobro, jako dobro.
Poznato je da je Zagorku na pisanje romana potaknuo biskup Strossmayer, koji se idejno slagao s Walterom Scottom i Augustom Šenoom da u povijesnim okvirima pisac može pokrenuti dnevnu problematiku i rodoljubni aktivizam, što je hrvatskom društvu stoljećima bilo potrebno. Obzor je uvjetovao Zagorkin opstanak u listu ugovorom kojim se ona obvezuje pisati romane u nastavcima koji će izlaziti u podlisku kao zabavno i rodoljubno štivo.
Podatci o tome koliko je radila sljedećih godina vrlo su dojmljivi. Osim ispunjavanja novinarskih obveza u Obzoru, ostatak je vremena provodila u arhivima proučavajući povijesnu građu i zatim pisala dugo u noć. I tako svakodnevno.
Lakoća kojom povezuje mnogobrojne stvarne i izmišljene likove s
lokalitetima i događanjima, elemente razvijanja fabule (otmice, zamjene
identiteta, paleže, spletke, vjerovanja....) koji bi me inače odbijali u
tolikoj količini, a kod nje su tako vješto povezani i isprepleteni,
fascinantna je. Pa treba to sve ispremiješati u pitku i uzbudljivu
cjelinu koja te tjera da gutaš više od stotinjak stranica dnevno.
Epizodična kompozicija diktirana je dinamikom izlaženja Obzora pa su zato svi dijelovi Gričke vještice podijeljeni na zasebno naslovljena poglavlja. Takav je način gradnje kompozicije obimnog teksta zahvalan jer omogućuje neprestano uvođenje elemenata intrige, no tu se krije i moguća zamka upadanja u fabularne i činjenične nedosljednosti. Ono što me kod Zagorke osobito oduševljava jest činjenica da ih je gotovo posve izbjegla. Trenutci na kojima se zadržala uvijek nešto znače i saznajemo što nakon nekoliko poglavlja ili njih desetak. Pokušavam se prisjetiti nemotiviranih postupaka nekih likova, ali mi zaista ništa ne pada na pamet. Napetost i iščekivanje čitatelja ne slabe s razvojem fabule, premda su nam mnoge povijesne okolnosti poznate. Majstorica je manjih i većih zapleta čije razrješenje saznajemo postupno, a zbilja i fikcija znalački su isprepletene u tečnom pripovijedanju uz ekonomično, ali pomno odabrane sintagme. Već spomenuta raslojenost i zaokruženost epizoda zbog načina objavljivanja romana zahtijevale su veliku koncentraciju i jezično-stilsku ujednačenost. U mnogim nas poglavljima jednom ili dvjema rečenicama, ili kraćim odlomkom, uvodi u ozračje budućih događaja:
Kiša je lijevala kao iz kabla, a Nera je čekala da joj se tko javi.
Tamna je i oblačna noć. Vjetar zavija šumom i lomi granje. Pod gustim stablima u debelom mraku stupa čovjek. U tami se jasno ne vidi njegovo lice niti odijelo. Izgleda tek kao crna prikaza i samo se po koracima pozna da je to muškarac. Zuri kroz šumu krčeći sebi put u gustom šikarju.
Kratki živopisni opisi prostora ili protagonista izmjenjuju se s duljim ili kraćim dijalozima, često obojenim razgovornom ironijom, kroz koje nam dozirano naznačuje karaktere likova.
Kapetan Siniša razgovara sa svecem Rafaelom...
Malen, suh, s duguljastom glavom i oštrim crtama lica, vrlo pronicavim očima i dugom plavom bradom, naličio je nekom crkvenom svecu. Samo nos, neobično dugačak i hebrejski zavinut, kao da se ruga njegovu svetačkom licu. (O tome sam govorila, a takvih postupaka ima mnogo i potvrđuju znalačko i koncizno pripovijedanje koje ju je i proslavilo.)
- Što želiš? - upita došljaka.
- Jesi li ti Rafael kojeg ljudi drže svecem i u čije riječi svatko vjeruje kao u sveto pismo?
- Jest, ja sam taj - tako je volja gospodnja.
- Unaprijed ti kažem da ja ne vjerujem u tvoja proročanstva i gatanja.
- Što si onda došao?
- Jer ćeš mi ipak pomoći svojim svetačkim znanjem.
- Ako ne vjeruješ u boga i u svetu moć koju on dade svom službeniku, ne mogu ti pomoći.
Čovjek u plaštu segne u džep, izvadi pregršt cekina i baci ih na stol da je cijela soba zazvečala.
- Ali ti vjeruješ i u ovoga boga! - nasmije se čovjek u plaštu i pokaže cekine.
Lice se malom čovjeku oteglo, pronicave njegove oči skakale po cekinima kao oči grabežljive zvjerke.
- Slušaj me, Rafaele. Ti bi se sada želio zgražati nad onim što sam ti rekao, ali sjaj ovih cekina škaklja ti dušu. Preda mnom se ne trebaš pretvarati...
-------------------
- Nemoj misliti, gospodine - stade se ispričavati Rafael - da sam ja prosti varalica. Ja sam samo čovjek koji ima malo više pameti od drugih, pa svoju pamet unovčuje. Jednoga dana prorekao sam svojoj gazdarici da će imati veliku i dobru žetvu - a to je lako proreći. Drugi dan razglasili me po gradu da sam neko nadnaravno biće. Kad sam vidio kako ljudi vjeruju svakojakim vračarijama, stvorio sam od toga sebi zanat. To je sve naravno. Čovjek treba čizme i za to ima čizmara. Svijet hoće da se služe mise, za to treba popa, puku se hoće praznovjerja pa za to, evo, ima sveca Rafaela. Budući da me trebaju, moram, dakle, da budem. Što ljudi traže, s onim se pazari, ja prodajem robu koju svijet treba. To je kao na dlanu - dovrši s lukavim smiješkom Rafael.
- Tako je - potvrdi stranac i udari rukom po stolu da su cekini ponovo poskočili i zazvečali, a "svecu" zaigrale oči. - Ja trebam tvoje svete robe - i to odmah.
Radnja Tajne Krvavog mosta uglavnom se odvija na današnjem Kaptolu i Griču, kao i veći dio drugog dijela, tj. Kontese Nere. Povremeno je premještena u okolne gradiće, bivše velikaške kurije i imanja poput Trakošćana, Mokrica, Medvedgrada te Varaždina u svojstvu banske prijestolnice.
Ipak, osobno najviše reagiram na prostore oko Kamenitih vrata i Gornjeg grada općenito.
U Tajni Krvavog mosta od važnijih su povijesnih događanja obuhvaćeni veliki požar u Varaždinu 1776. te način biranja hrvatskog bana. Uglavnom se opisuju velikaške zabave te odnos puka prema plemićima.
U Kontesi Neri čitava je fabula utemeljena na progonima vještica, tj. djelovanju inkvizicije u Zagrebu, a radnja je kronološki smještena nakon radnje prvoga dijela. Često spominjan lokalitet je i Zvjezdišće (u blizini Tuškanca) na kojem su spaljivane osuđene coprnice. Najpoznatija zagrebačka "vještica" Barica Cindek, pučanka i obrtnica, koja je odbila brojne ugledne i nepoštene udvarače također je jedan od sporednih likova u ovome dijelu. Sam proces suđenja, mučenja i sprovođenja osuđenih jadnih žena više je puta fabularno naglašen, kao i razni oblici pučkog praznovjerja. Osobito su uspjeli dijelovi u kojima se opisuju reakcije zagrebačkih purgara na osude pojedinih žena, bijes mase i načini manipulacije njome.
A završavam s meni najdražom scenom iz Kontese Nere kad kapetan Siniša preodjeven u vraga (u crvenom uskom kostimu koji su sašili njegovi vojnici) na zapjenjenom vrancu otima Neru sa Zvjezdišća, a osupnuta svjetina bezuvjetno vjeruje da je uistinu vidjela Lucifera. Sjajno iskorišteno pučko praznovjerje.
Nema komentara:
Objavi komentar