Meskalero je jezik u kojem nema glagolskih vremena.
Čini mi se strašnim ne moći nekoga ili nešto kategorizirati u prošlost (ili budućnost).
Produljivati trajanje na jezično-misaonoj razini... do čega? Što može slijediti nakon što je nešto gotovo? Ili još nije ni bilo?
Naše su misli i osjećaji složeniji od izražajnih mogućnosti, a opet
oblikovani njima, u neprestanoj prilagodbi, ali osnovne nam vremenske
kategorije trebaju. Ili se može drugačije? Ali kako?
Imati na raspolaganju samo sadašnjosti, ne moći volim te izraziti prošlošću već me kao ideja užasava.
Nema komentara:
Objavi komentar