Izdavač: Fraktura
Godina izdanja: 2008.
171 stranica, tvrdi uvez
Na inteligentno i provokativno ironičan način autorica nas kroz nekoliko vješto isprepletenih priča iz psihijatrijske ordinacije suočava s mitovima našeg poslijeratnog društva. Psihijatar Pavel nije u ulozi glavnog lika jer je pokretač zbivanja, njemu se stvari samo događaju, i to uglavnom loše. Iz literarno uspostavljenog i okruženja ostalih likova izdvaja se visokom moralnošću koja povremeno zbog svoje stalnosti u sve nepoštenijim vremenima djeluje izobličeno.
Iz razgovora s prijateljem Vedranom...
- Čovjek funkcionira u nekom kontekstu, Vedrane. Čini ono što je u određenom okruženju prihvatljivo.
- Biti pošten, znači, trenutačno naprosto nije prihvatljivo?
- Ne samo što nije prihvatljivo nego je i pomalo sumanuto.
- Nevjerojatan si ti lik. Hrpu puta mi se dogodilo da upoznam ljude čiji su moralni stavovi upravo zadivljujući, ali njihovo ponašanje ni približno ne zaslužuje takve pohvale. Ti si jedini kojeg znam s upravo groznim stavovima, a vrlo moralnim djelovanjem u praksi.
Pavel je pritisnut besmislom vlastita psihijatrijskog posla koji se sveo na administrativno snalaženje u šumi šifriranih dijagnoza, a ionako svi očekuju PTSP. Ne pamti imena svojih pacijenata, ali im daje osebujne nadimke, koji su me vrlo zabavili, nakon što sam upoznala njihovu priču: Moralno Zlostavljanje, Dugin Ratnik, Loše Pamćenje...
Roman je zapravo višeglasan i stalno nas prebacuje iz jedne u drugu perspektivu. Sjajno je kako je Slađana pisanom reprodukcijom snimaka razgovora s pacijentima postigla njihovu svojevrsnu materijalizaciju.
Kratak, ali znalački napisan roman koji otvara teške teme, ali vas svojom prštavom ironijom natjera da priznate neke zablude i još na kraju ne ostavlja gorak okus.
Od čitave kozmogonije duševnih bolesti, depresija je kod njega još uvijek izazivala najveću empatiju. Jednako kao što najveći somelijeri ponekad pokazuju neobjašnjivu sklonost za vino iz djedova podruma, ili kao što se neki vlasnici kompanija mobilne telefonije neće odvojiti od svojih prvih Nokija. Unatoč svojoj prividnoj jednostavnosti, a možda djelomično upravo zbog nje, depresije su nevjerojatno komplicirane. Njihovi se podčinjeni neprestano sudaraju sa svojim različitim slojevima, kao arheolozi, i uglavnom se uvijek iznova vraćaju na jedinu stabilnu točku i samorazumljivu istinu, onu koja govori o tome kako život nije pretjerano smislen. Pobjednici depresije pomalo su kao junaci sportskih filmskih drama. Maksimalni napori za minimalne rezultate.
Depresije su poligon s kojeg se besmisao širi svijetom.
Nema komentara:
Objavi komentar