13 kolovoza 2013

Kao da je bilo nekad



Redatelj: Dušan Vesić

Film je naslovljen prema jednoj od pjesama  grupe Ekatarina Velika s albuma  S vetrom u lice iz 1986., a redatelj, koji je očito bio njihov veliki poštovatelj, pokušao je kronološki obuhvatiti njihovo desetogodišnje trajanje na sceni i ujedno na neki način ispričati svoju generacijsku priču.
Poznata je žalosna sudbina petoro članova grupe, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je dobro iskorištena i za promociju filma, a da ne govorim o tome koliko su ljudi, osobito mladi slušatelji koji su stasali nakon novovalnog glazbenog razdoblja, podložni toj nekakvoj fami i aureoli tragičnosti koja je obavila taj bend.
Mene to nikad nije posebno doticalo, naravno, žao mi je svakoga tko umre, ali zaboga, nema tu ničeg fatalnog i ne treba cijelu stvar stalno pumpati i mistificirati. Umrli su uglavnom od posljedica konzumiranja heroina, i to je to.
Budući da je, kao što sam već napisala, redatelj obilježen i zaražen njihovom glazbom, a i osobno je poznavao članove grupe, film je, naravno, napravljen u panegiričnom tonu, što je u redu - snimio ga je da im oda počast.
Sviđa mi se kronološka kompozicija za kakvu se odlučio, s pregledom svih albuma, počevši od Katarine ll., članova koji su se mijenjali i osvrta na pojedine pjesme koje su obilježile određeno razdoblje.

Ono što me posebno iritiralo bio je, ne izbor sugovornika (mnogo njih), već njihov način, nazvat ću to, "obraćanja" budućim gledateljima filma. Većina ih je bila toliko bahato iritantna u naglašavanju činjenice da su bili dio tog vremena, i nekako su djelovali posprdno te iznad svih i svega, a zapravo su sadržajno vrlo malo rekli. Osobito mislim na Koju (koji mi je i inače neprobavljiv) i Sonju Savić koja je isforsirano glumatala u stilu "ne razumijete vi taj bol, nitko to ne može razumjeti osim nas nekolicine".  
To je i moja glavna zamjerka filmu. Za kvalitetan dokumentarac nije dovoljno imati temu (u ovome slučaju važnu novovalnu grupu) i vojsku sebeljubivih sugovornika. Premda, bez obzira na njihov stil komunikacije, glavnim krivcem smatram redatelja i njegovu koscenristicu Sandru Rančić koji kroz jednoipostani film nisu dublje razradili drugu ideju, osim da je EKV bila sjajan bend. Nevjerojatna mi je izjava Zorana Predina, kojeg inače vrlo poštujem, da je EKV bila jedan od najboljih svjetskih bendova?!? Pred kraj film je dobio određenu jačinu, za koju je šteta da nije postignuta prije, vjerojatno zbog tragičnih okolnosti Magine i Milanove smrti, ali i referenci na Milanove antiratne i kritičke stavove prema srpskoj politici tog doba.

Pitanje kojim se svakako trebalo dublje pozabaviti jest zašto su autodestruktivni vjetrovi toliko poharali članove benda koji su mahom potjecali iz situiranih građanskih ili vojnih obitelji, školovani i širokih pogleda. Teza da su do kraja živjeli svoju umjetnost neprihvatljiva mi je i u njihovu i ostalim slučajevima. Takvu uopćenu postavku može se razraditi jedino na konkretnim primjerima, što je ovdje bilo moguće uz toliko živućih svjedoka, a nije učinjeno. Uvijek volim istaknuti primjer Gorana Bareta koji nikako ne živi svoju umjetnost, nego usprkos tome što se fizički i psihički urušio, ipak još uspijeva zabljesnuti svojim glazbenim talentom. Za umjetnost bilo koje vrste gorivo je talent. Imaš ga ili nemaš.

Osobno nikad nisam duboko uronila u glazbu EKV i možda je to dijelom utjecalo na ovaj osvrt, ali uistinu malim dijelom. Ima pjesama koje su mi drage, ali istinski me ne dotiču. Margita Stefanović dobro je to rezimirala u jednome od svojih intervjua rekavši da se netko pronalazi u njihovim artističkim i hermetičnim strukturama, visoko formalno izbrušenim i uvježbanim, a netko jednostavno ne. Meni je kod njih, baš zbog navedenih elemenata, uvijek nedostajala ona prirodna neušminkana emocija.



Nema komentara:

Objavi komentar