Povijest jednog našeg čovjeka
Nehajevljev roman objavljen je 1909. i smatra se najboljim romanom hrvatske moderne urbane tematike, kao što je Kozarčev Đuka Begović dobio epitet najboljeg ruralne tematike. Moderna mi je jedno od omiljenih razdoblja u nastavi književnosti, ali s likom Đure Andrijaševića oduvijek imam problem i sa svakim novim čitanjem sve mi je odbojniji. Ljudi poput Đure ne odgovaraju mi ni u životu, a književni tekst ionako uvijek smatram paralelnim svijetom i povezujem ga na mnogim razinama sa stvarnošću.
Đuro je intelektualac, književnik, student, kasnije provincijski učitelj, melankolična i pasivna duša koja u svemu vidi mogući problem. Ne podnosi ljude, brzo ih se zasiti, umaraju ga, a ne podnosi ni sam sebe, što rezultira nizom bjegova iz situacija koje su zahtijevale djelovanje. Svoj fatalistički nemir i nezadovoljstvo ne može objasniti, a niti ne pokušava. Trajno je nezadovoljan što uopće postoji i svaku mogućnost pomaka pretvara u nazadovanje.
Premda je iz skromne sredine, kao nadarenom mladiću omogućeno mu je studiranje u Beču koje porazno dovršava trunući po kavanama i ubijajući vrijeme. Ne mogu naći nikakvo opravdanje u njegovu religioznom odgoju u djetinjstvu koje je proživio bojeći se grijeha, jer su mu kasnije bile dostupne informacije kao put do novih spoznaja, ali on je pasivno ostao zarobljen u ljušturi kojom se ogradio. Ljubav doživljava isključivo duhovno, a grozi se tjelesnosti i obaveza. I to ne bi bio problem da u svoj život ne uvlači osobe koje povrjeđuje. Prva je bila Zora, koju je brutalno ostavio kriveći je što mu se zaljubljeno podala jedne tople ljetne večeri. Krivi i sebe što je prihvatio i pri tome me iživcirao totalno. Nakon nekog vremena kajanja, samosažalijevanja i regresije, djelomično mu se budi volja za životom zbog lijepe, otmjene i drage Vere. Nakon što je potrošio uludo nekoliko svojih i njezinih godina, ostaje bez nje jer nije bio u stanju prisiliti se da položi profesorski ispit, osigura si egzistenciju i državno zaposlenje te časno dođe pred njezine roditelje održati obećanje. Usput odbija i Minku, koju je upoznao tijekom učiteljevanja u Senju.
Ponovo samosažaljenje i pasivnost.
Namjerno ga ne interpretiram kroz socijalnu ili malograđansku notu jer Senj i mala učiteljska plaća nisu bili njegov problem. Ni u Beču nije mogao smisleno oblikovati dane, a pred njim su bile razne mogućnosti.
Đuro je primjer antijunaka i antičovjeka u svakome smislu. Iz njegova nezadovoljstva samim sobom i postojećom situacijom (bilo kojom) ne proizlazi čvrsta odluka da nešto promijeni. U njemu nema ničega osim praznih misli o svemu i svačemu, intelektualno zanimljivo oblikovanih jer je načitan i obrazovan, ali i dalje praznih. Misao koja ne dovodi barem do zadovoljstva samim sobom ničemu ne služi, premda zazirem i od samozadovoljnika kojima ništa drugo ne odgovara. Roman završava Đurinim samoubojstvom. Očekivano.
Pripovijedanje je tečno, Nehajev je vješto ispremiješao modernističke i realističke elemente s nekim činjenicama iz vlastite biografije, ali je oblikovao toliko antipatičan lik koji ne nosi baš nikakvu poruku niti ja vidim smisao u njegovu postojanju. A imamo ga u lektiri. :)
Nema komentara:
Objavi komentar