Redatelj: Ljubiša Samardžić
Srpska mi je kinematografija oduvijek visoko među onima koje cijenim zbog lepršavosti koju ucjepljuju čak i u tragične teme, ili baš u njih. Njihovo poigravanje ironijskim izričajem uvijek je prisutno, ali i vrsno umjetnički opravdano u pitkim i višeslojnim ostvarenjima.
Ovo mi nije prvo gledanje Nebeske udice, ali s odmakom od 7-8 godina opet mi je dobro sjela. Naracija vješto povezuje sumornu sadašnjost krajem 90-ih u Beogradu koji proživljava NATO-ve zračne napade i priče glavnih protagonista koji evociraju neke bolje dane - naravno, prošle. Film je prostorno zgusnut na kvartovsko košarkaško igralište u jednom stambenom naselju i nekoliko stanova. Igralište simbolizira sve što su bili, a pokušaj obnavljanja mjesta njihove mladosti način je otpora zarobljeništvu u kojem su se našli. Svakodnevni strah od mobilizacije i zračnih napada, besparicu, besperspektivnost i neizvjesnost budućnosti nekoliko mladih ljudi kanalizira u spas mjesta koje ih je spajalo i nudilo im sasvim drugačiji doživljaj sebe od sadašnjeg. Kolektiv kao glavni lik daje priči dinamiku i u naraciji i u dijalozima, uz vješto doticanje mnogih bolnih tema koje prate ratna stanja (šverc, kriminal, nezaposlenost, narušeni obiteljski odnosi).
Ipak, film odiše snažnim optimizmom i nadom, nudeći, čak i usprkos tragičnom kraju jednog od protagonista, vedru poruku. Barem sam ga ja tako doživjela.
Nikola Kojo i Dragan Bjelogrlić sjajni kao i uvijek uz vrlo uvjerljive ostale glumce.
Nema komentara:
Objavi komentar