Idealno božićno, ili bilo koje mirno jutro, prvo s povijesnim romanom Pisarica koji upravo čitam, a zatim s filmom o životinjama. Baš onako za dušu.
Jesam. Opet sam proplakala, ne mogu si pomoći. Ne mogu čak ni objektivno sagledati sve elemente filma i ne nalazim mu zamjerke. Filmovi (uglavnom kategorizirani kao obiteljski) sa životinjama u glavnim ulogama smatraju se srcedrapateljnima i naglašeno emocionalnima. Obožavam ih i ne smatram obradu teme povjerenja koje se uspostavi između primjerka ljudske vrste i životinje jefitnim sentimentalizmom. To je ogromna stvar koja ne polazi svakome za rukom. Životinju treba razumjeti, poštivati njezin genetski ustroj i instinkte, naučiti iščitavati znakove i uložiti veliku ljubav i ogromno strpljenje da bi se uspostavio odnos. Osobito ako se radi o divljoj životinji.
Namjerno sam čovjeka ovdje nazvala primjerkom ljudske vrste, jer mi upadamo u njihov svijet i prirodni poredak zbog svojih interesa, a kad naiđeš na slučaj - u životu ili na filmu - plemenitog i nekoristoljubivog postupanja sa životinjom, kako da se ne raznježiš ako si čovjek koji voli i poštuje životinje -divna, jednostavna živa bića, a opet toliko fascinantna. Kod njih su stvari, ponavljam, jednostavne: upoznam te - dobar si prema meni - vjerujem ti - moj si - za čitav život (što se životinje tiče). Inače si neprijatelj i uzurpator. To je prirodno.
Bijeli očnjak iz filma je križanac vuka i psa, čija je majka nastradala i on ostaje sam u divljini snježne Aljaske. Pronalazi ga par pozitivaca, ali im ga ubrzo ukrade čovjek koji ga namjerava izdresirati za borbe pasa. Od pitomog poludivljeg psića svojom okrutnošću i grubošću učini bjesomučnog borca. Kad se ipak ranjen vrati prijašnjem vlasniku slijedi razvoj odnosa i uspostava povjerenja s odraslim vukom, napaćenim i nepovjerljivim prema čovjeku.
Borbe pasa prikazane su vrlo uvjerljivo, znam po tome što sam se sledila na nekim prizorima.
 | |||||
| Ranjen u borbi. |
 |
| Povjerenje. |
Nema komentara:
Objavi komentar