Još jedan od talentiranih mladića čiji je ego narastao do puknuća u doticaju sa slavom i popularnim drogama šezdesetih. Premda će mnogi pamtiti njegov sitar u Paint It Black, njegova je prava ostavština idejni temelj na kojem su izrasli Stonesi - sumanuti način života uklete mladosti u punoj snazi koja brzo kopni.
SUMRAK U BABILONU: THE ROLLING STONES NAKON ŠEZDESETIH
Jagger je oduvijek bio sklon bahaćenju i precjenjivanju, mršavo egocentrično glumatalo koje je od tko zna kuda crpilo nevjerojatnu snagu za deranje i skakanje po pozornici. Odgovorniji od preminulog Jonesa, ali loš loš čovjek. Razdoblje dok je bio u vezi s Biancom Jagger, kojoj je presudan bio imidž, još ga je više udaljlo od stvarnosti. Prepunom maski za svaku priliku i izuzetno prepredenom, treba mu odati čast zbog povremenih nadahnutih izvedbi uživo i nevjerojatne životne energije.
_______________________________________________________
I sad mi se više ne da...
Premda je knjiga odlična, onako iz prve ruke, danas je vraćam i prelazim na neke druge stvari. Jednostavno mi je previše te tamne strane glazbe na kojoj sam odrasla. Oduvijek pokušavam odvojiti egotripove pojedinih glazbenika od onoga što mi njihova glazba radi, i to mi je zasad uspijevalo. Premda sam znatiželjna, dosta sam toga znala i prije, osim što mi je mučno čitati, moja naivna priroda ne može se stopiti s tim biografijama na dulje vrijeme (koliko treba da dovršim sve eseje; pokušat ću opet po ljeti). Premda su me Stonesi pratili u odrastanju jer ih je slušalo cijelo moje društvo, s njihovom se glazbom nikada nisam istinski povezala baš zbog toga što su mi kao ljudi bili užasno antipatični. Što opet ne znači da Paint It Black nije popratio brojne faze u životu kad se sjajno uklapao.
Uglavnom, ta drogiranja i grupnjaci mi se gade i elegantno ih zaobilazim.
Jednom sam vodila razgovor o poznavanju glazbe, u kojem je ispalo da znam puno i ništa. Ne znam biografije, ne znam po redu albume, pikanterije i anegdote... ??? Selektivna sam i uzimam ono što mi treba. Pravim se da iza pojedinih skladbi ne stoje stvarni ljudi. I to je istina na neki način. Uistinu živim neke pjesme (mnogo njih) od prvog do posljednjeg stiha, puštam da mi tonovi bude nešto samo moje, briga me koja je to stvar na kojem albumu i čiji su sve utjecaji prepoznatljivi u određenom razdoblju. Kod većine onih koje slušam često je tako. Neminovno je znati određene majmunarije koje su činili članovi raznih rok bendova, Dylan i još mnogi... ali ne želim znati odviše. To bi me samo udaljilo od onoga što svakodnevno radim - slušanja glazbe, prepuštanja glazbi... Umjetnička djela nastavljaju u jednom trenutku živjeti i bez svojih tvoraca, otvorena svemu što ih spaja sa slušateljima. Nekoliko je onih s čijom se životnom i glazbenom filozofijom mogu u potpunosti poistovjetiti i oni su mi - (ajmo u naivnom dječjem tonu) - zbog kojih plačem ako nemam karte i prijeti opasnost da ću propustiti koncert. Tiče se živih, naravno. Mrtvi mi tu ne stvaraju problem. :) Na te koncerte želim ići zbog cjelovitog doživljaja susreta s umjetnikom kojeg poštujem, a ne samo zbog glazbe koju ionako mogu svakodnevno slušati.
Meni bliski ljudi znaju da mi ne trebaju kupovati biografije glazbenika i da postoje mnoge druge stvari kojima ću se razveseliti. Zato moj suprug traži Arsenove ili Cohenove zbirke pjesama, a ja ih čuvam kao svetinju. Za one koji nisu kao ja, ovo će biti sjajna knjiga, ali uistinu ne želim ovo malo slobodnih dana čitati koliko se puta tko onesvijestio, mokrio pred publikom ošamućenog pogleda, pogriješio na koncertu, prebio neku grupie...
Nema komentara:
Objavi komentar