Ostavljeni na Antarktici/ Eight Below (2006.)

Redatelj: Frank Marshall

U temeljima filmske priče istiniti je događaj koji se zbio 1957. prilikom jedne od istraživačkih ekspedicija na Antarktiku. Zbog dvojice ozlijeđenih članova i nadolazeće gadne oluje baza mora biti evakuirana. Osam haskija koji su tamo boravili s članovima ekspedicije (Maya, Shorty, Buck, Old Jack, Dewey, Max, Truman i Shadow) moraju privremeno ostati zbog nedostatka prostora u hitnom prijevozu. Naravno, planiraju se odmah vratiti po njih, ali ispadne da fondacija koja je financirala istraživanje nema više dovoljno novaca, i to postaje nemogućom misijom. Ozlijeđeni član ekspedicije Jerry Shepard (nedavno preminuli Paul Walker) pokušava nabaviti novce za povratak, a dani prolaze. Mjeseci prolaze... Psi su ostali svezani da se ne izgube u oluji, ali nitko nije mislio da će tamo biti mjesecima, čitavo vrijeme vani na - 45-50 stupnjeva. Ljudi su morali napustiti one kojima mogu zahvaliti za uspješnost svake takve ekspedicije.

Počinje njihova borba za preživljavanje koje bi se mnogi ljudi mogli posramiti. Haskiji su odmalena istrenirani, po prirodi vrlo inteligentni, ali i časni. Drže se zajedno, oni su kolektiv u kojem nema grabeža i podvala, kad jedan nađe izvor hrane, poziva ostale i dijeli s njima.
Filmska naracija je tečna, dramatika je dobro iznijansirana, kamera fantastična pa se povremeno čini kao da gledaš dokumentarac. Sama priča s nekakvim podzapletima koji se odnose na ljude bljedunjava je i s naivnostima, ali to mi ovaj puta uopće nije bilo važno.
Psi su toliko fantastični u surovoj prirodi da su mi ljudi samo smetali. Nijedan od glumaca nije postigao stopljenost s ostatkom cjeline niti bio uvjerljiv, čak ni, po meni, precijenjeni ljepotan Paul Walker.

Scene u kojima ljepotica Maya brine o Starom Jacku predivne su.

Isto tako, i scene u kojima haskiji laju na polarnu svjetlost... gladni, promrzli psi se igraju. Fantastično. A scenu s tuljanom u smrznutom kitu ne mogu opisati riječima, treba je odgledati.

Dakle, glumci su ovdje bili potpuno sporedni i nevažni, a redatelj je napravio sjajan posao s kamerom i razradom scena u kojima sudjeluje kolektiv pasa. Neke su uistinu nezaboravne i mogle bi se u budućim desetljećima smatrati antologijskima.