Razmišljajući u koju ću kategoriju svrstati ovo djelo, suočila sam se s problemom "određivanja" koji sam si sama natovarila otvarajući brojne podkategorije. Odabrala sam autobiografiju pri čemu naglašavam šire značenje i kontekst, osobito u postmodernističkom diskurzu u kojem se zaigranošću i eksperimentiranjem tekstu daju nove mogućnosti.
Ovo, dakle, nije autobiografija u klasičnom smislu, ali može biti i moja autobiografija ili svakoga tko se prepozna. Ovo jest neki oblik ispovjedne proze, ali u trećem licu. Ispovijest preko pripovijedanja o drugome, ali i britka sociološka studija našeg vremena kojom se kroz analizu pojavljivanja i napredovanja majčine psihičke bolesti istovremeno raščlanjuju i komentiraju prije i poslijeratni društveni postulati devedesetih. Pri tome, Tatjanina je proza lišena mržnje i osude usmjerene prema određenom "klanu"; ona čak svakom svojom ogoljenom rečenicom ispoljava takav stupanj pomirenosti s obiteljskom sudbinom i životom uopće da neminovno ostavlja izrazito gorak okus shvaćanja.
Majka boluje od bolesti od koje su bolovali mnogi poznati umjetnici. Majka je manično-depresivna. Rođena je s pogrešne strane granice i obilježena kao Tuđa. Bolest je čini Drugačijom.Tuđem i Drugačijem nema mira ni spokoja u ovome našem društvu; on neprestano mora nešto dokazivati, i to se prokletstvo prenosi i na ostale članove obitelji. Premda kroz analizu uzroka i posljedica majčine bolesti autorica sjajno upućuje na skrivene probleme društva, ipak su me se osobito dojmili opisi majčina stanja. Iskreno to nazivam prepoznavanjem.
Majka je bila pravi primjer posve zarobljene i neslobodne osobe, okovane u strahovima svojih predaka, napose roditelja, čije se vrhunaravne, autoritativne dominacije nad vlastitim životom nije uspjela osloboditi ni nakon njihove smrti, što je dokaz da nije ni najmanje bitno je li onaj tko je ovladao čovjekovim mišljenjem i djelovanjem živ ili ne, je li on blizu njega ili nije, je li u kontaktu s njime ili ne.
Zarobljeni čovjek može, naočigled svih, živjeti u potpunoj izvanjskoj slobodi, a da, najčešće to i ne znajući ili si takvo što ni u kojem slučaju ne želeći priznati, bude okovan teškim gvozdenim lancima, kao u najcrnjoj tamnici, a njegovi ga tamničari i kamuflirani krvnici mogu svakoga dana ispraćati i dočekivati najljubaznijim, ljubavnim pozdravima, uz sijaset ugodnih jela i pečenih kolača, baš kao u Andersenovim bajkama.
U svim kritikama koje sam pročitala osobito je hvaljen Tatjanin stil - izraz lišen svega suvišnog, ali baš time doveden do savršenstva. Kakvog? Čini mi se da sam negdje pročitala - kirurškog - i slažem se. Ona rečenicama siječe uspostavljenu općeprihvaćenu šutnju ili laž, ne zavodi lijepim riječima, ne uljuljkava vas u neki drugi bolji svijet među koricama knjige. Ne piše opuštajuću prozu koja će vas odmoriti i uljepšati vam dan. Morat ćete si priznati neke stvari onako iznutra i zbog toga ćete se osjećati bolje nakon što se smanji gorčina. Pa ipak, takav je izraz zapravo prelijep u tekstualnom smislu, kao što svaki minimalizam zapravo otvara dušu recipijenta mogućnostima njega samog.
I za kraj još malo o Majci...
Majka je postala previše naporna. Umislila je da je na krovu svijeta, koji sve natkriva i pokriva. Zbog toga joj nitko više nije bio ravan, jer nitko nije mogao ići toliko visoko, osim možda, u dalekoj prošlosti, pokoji vojskovđa, kralj ili car.
No svi su oni odavno bili mrtvi, a majku je zapala ta surova zadaća da na vlastitim plećima nosi ogromno breme mudrosti, veličine i znanja, kao i pravednosti i suosjećanja, samožrtvovanja i vjerojatno još puno koječega, samo ne preispitivanja i samokritičnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar