Poznat je način Dostojevskoga da se često prisno obraća čitatelju kao sudrugu i suputniku kroz knjigu (u nastajanju jer je to činio dok je pisao), međutim, nekad me iznenadi pojedinim opaskama koje su mi u kontradikciji s duhovnošću i dubinom analiza koje gradi. Recimo, na kraju 11. poglavlja, naslovljenog Lizaveta Smerdjašča, Dostojevski piše o Lizavetinu sinu Smerdjakovu: Trebalo bi i o njemu još koju kazati, ali mi je neugodno toliko zadržavati pozornost čitatelja na običnim lakajima, pa se stoga vraćam svojoj pripovijesti uzdajući se da će se svi važniji podaci o Smerdjakovu već nekako sami po sebi uklopiti u daljnji tok kazivanja.
Premda veoma cijenim Dostojevskog i uvijek sam pri čitanju zatravljena detaljističnošću i dubinom koju je postizao u oslikavanju karaktera i situacija, ponekad ga ne razumijem. Nemam još cjelinu pred sobom, tj. imam, ali po sjećanju jer se nisam već dugo družila s Karamazovima, vjerojatno je to neki njegov zahvat s odgodom, ali trenutno me iziritirao s obzirom da nekim drugim likovima daje ogroman prostor, što me ne smeta, ali zaškripalo mi je ono običan lakaj... Hm...
Nema komentara:
Objavi komentar