11 siječnja 2014

Haruki Murakami; Južno od granice, zapadno od sunca (1)

Ali nisam onda još shvaćao. Da mogu povrijediti nekoga tako strašno da se nikad ne oporavi. Da osoba može samo svojim životom nepovratno oštetiti drugo ljudsko biće.


Nije original, nego sjajna obrada, a nije tajna da jako volim Willijev glas, izgled, način interpretacije. A Murakami se u svojim romanima fino poigrava naslovima evergrina i ulogom glazbe u sazrijevanju i životima junaka. Južno od granice, zapadno od sunca čitala sam prvi put prije nekoliko godina, sjetila sam se da tad još nisam uređivala blog i da ga nema ovdje. Svima toplo preporučujem Norvešku šumu.

Nije samo Izumi bila povrijeđena. I sebe sam duboko povrijedio, premda u to vrijeme nisam ni slutio koliko duboko. Morao sam iz tog doživljaja izvući mnoge pouke, ali kad pogledam unatrag, od svega sam izvukao tek jednu jedincatu neporecivu činjenicu. Da sam na kraju krajeva čovjek koji može učiniti zlo. Nikad svjesno nisam htio nikome nanijeti bol, ali bez obzira na dobre namjere, kad vrag dođe po svoje, mogao sam se ponijeti potpuno sebično, štoviše okrutno. Bio sam sposoban, služeći se kakvim uvjerljivim izgovorom, nanijeti osobi koju volim ranu koja nikad neće zacijeliti.

Nema komentara:

Objavi komentar