Haruki Murakami; Južno od granice, zapadno od sunca

Jednom kad oluja prođe, nećeš se sjećati kako si je preživio. Nećeš biti siguran ni da li je oluja zaista prošla. Ali jedna će stvar biti sigurna. Kad preživiš oluju, nećeš biti ista osoba kao prije oluje. Upravo zbog toga oluje i postoje.

Samim time što sam ga svrstala u kategoriju Prijatelji, jasno je da je ovo jedan od mojih pisaca. Ima u toj kategoriji svega, naizgled nepovezivih osobnosti, a i još se puni jer iza mene je više od trideset godina intenzivnog čitanja, a samo dvije godine vođenja bloga, to jest ovakvog načina bilježenja dojmova.
Što to pisca čini mojim? Odgovor je jednostavan, a višeslojan na drugoj razini. Želja da se vratim njegovim knjigama, to ga definitivno čini mojim.
Prije četiri godine prvi sam puta čitala Murakamija, i eto, vratila sam se. Zanimljivo mi je što na nekim blogovima ne koje slučajno naletim, a otprilike su kao i moj, virtualni dnevnici čitanja (i još koječega), vidim da ljudi planski čitaju. Jedna je djevojka, recimo, početkom siječnja navela popis knjiga koje svakako namjerava pročitati ove godine. Ja ne čitam tako, mogu planirati samo kratkoročno, recimo, prije zimskih ili ljetnih praznika (školskih), kad znam da ću imati barem nešto vremena  provesti dio plana u djelo. Čitam impulzivno, prema raspoloženju i mogućnostima.

Murakamijev mi se stil jako sviđa. Lagan je, neopterećujuć, ali ne plitak, štoviše, veoma duboko, razvijajući odnose među likovima, secira suvremeno japansko društvo te sraz modernog načina života i tradicionalnih vrijednosti koje su se još zadržale.
U ovome je romanu vrlo vješto dočarao atmosferu megalomanskog Tokija i duboku nesigurnost mladih ljudi, osobito glavnog lika Hajimea. Možda čak nesigurnost niti nije prava riječ. Problem identiteta je ono s čime se Hajime bori. Prihvaćanja sebe.

Hajime je u dobi kad se tek počinje upoznavati vlastito tijelo i razvijati znatiželja za suprotnim spolom, kao dvanaestogodišnjak zreliji od okoline, obilježen činjenicom da je jedinac, spoznao ljepotu duboke povezanosti s drugim ljudskim bićem. Umjesto seksualnosti, njega je zarobila bliskost i duhovna intimnost. Tek kasnije počinje živjeti punim intenzitetom uobičajen život tinejdžera i mladića u divljim dvadesetima. Sebičnost, znatiželja, nepropuštanje prilika... sve ono čega su nesvjesni zarobljenici većina mladih, kod Hajimea ostavlja nekakv gorak okus jer je upoznao nešto što drugi nisu. I to mu je nedostajalo. Pa kad već nema ono što želi, onda će iskoristiti ono što može. I odbaciti. Ipak, spoznaja da je u stanju povrijediti drugo ljudsko biće, kao i spoznaja da bi to ponovio, udaljava ga od sebe samoga. Težak je put do prihvaćanja svega što jesmo, jer je samozavaravanje uvijek lakša opcija.

Put do iskrenosti prema sebi, a onda i drugima, Murakami je nenapadno, ali temeljito razvio kroz svoj pitak stil, ispreplevši tu duhovnu dimenziju s atmosferičnošću modernog Japana i  glazbom kao provodnim motivom.
Poznato je da je glazba važan element u njegovim djelima, kao i činjenica da je bio vlasnik jazz kluba prije nego se ozbiljno posvetio pisanju.