Izvrstan naslov koji provocira, početak koji je gadan i pamtljiv, fino iznijansiran razvoj radnje temeljen na kontrastu, izvrsni glumci, prvenstveno Viggo Mortensen, čak i djeca nisu ispala super pametna ili naivno slatka, obrada teme s psihološke strane također vrlo jasna i uvjerljiva... Što smeta? Pa scene nasilja u Povijesti nasilja. Realizirane su tipično holivudski, pljas, dum, zločesti su na podu, krupni kadar pobjednika/pravednika. I to što sam sad navela, po mom je ukusu i više nego klišejizirano. I kvari izvrstan film. Zašto se iskusnjaku poput Cronenberga to dogodilo, ne znam, ali baš mi je nevjerojatno. Je li uopće bilo potrebno prikazivati izravne sukobe loših momaka i bivšeg lošeg? Pada mi na pamet ideja da se film koji problematizira povijest nasilja jedne osobe i samu ideju kako se odmaknuti od nasilja u sebi mogao itekako realizirati bez nasilnih scena.
Ne, ne smeta me nasilje na ekranu samo po sebi (zadnje čega se mogu sjetiti su fantastične scene u Panovom labirintu), ali filmski eksperimentatori i pokretači novoga, u koje se Cronenberg uvijek ubrajao, trebali bi ga se kloniti jer sve je već viđeno. Realizirati tuču uz upotrebu vatrenog oružja, skokove i brzinu nije nešto čemu bi trebao pribjegavati slojevit film.
Naravno, Tarantino nek' se samo drži krvi i pucačine uz fantastičnu glazbenu podlogu - kod njega su scene nasilja element zabave i izražajno sredstvo kojim se sjajno služi.
Ipak, ovo je zaista dobar film. Ne želim spominjati sadržaj ako netko nije gledao, ali pitanja koja se nameću i obrađuju su sljedeća: Može li se pobjeći od sebe bivšeg? Hoćeš li u kriznim situacijama u sadašnjosti reagirati kao sadašnje ili bivše ja? Postoji li uopće bivše ja u istom fizičkom tijelu?
O da, i scena vođenja ljubavi, točnije, razvikana poza 69 izvrsna je s obzirom da su supružnici još odjeveni, a brutalan odnos na stepenicama je malo filmsko remek djelo. Tu svakako ubrajam i završne scene za obiteljskim stolom nabijene strahom, nelagodom, mržnjom, gađenjem, i ljubavlju.
Nema komentara:
Objavi komentar