Što sam ja, što si ti, moj živote... Netko je pustio taj domaći narodnjak, a Čarli je upitno pogledao prema meni i složio izraz gađenja. S druge strane, Markatović je podigao ruke u zrak.
"Što sam ja, što si ti, moj živote...", urlao je i krenuo prema podiju.
"Prijatelj ti je nešto nesretn", reče Čarli za Markatovića kao da mu ne zna ime.
A, eto...", rekoh.
Bilo nas je još, pomislih. Ali pazili smo da ne priznamo nesreću. To je jedan od kodova zagrebačkog društva.U tome smo dosta disciplinirani. Nekako osjećamo da nas to dijeli od raje i Balkana. Oni tamo zato misle da smo hladni, ali neka misle... Sve dok nas ne satre kao Markatovića, mi ne priznajemo... Ne i ne! Nesreću nisi smio pokazati u društvu, ali zato su se mogle razmahati njezine pokrajnje izvedbe: mrzovolja, zavist, trač...
"Što mu se dogodilo?" upita Čarli za Markatovića.
"Ma ništa", kažem.
Već smo bili na pola puta prema traču. Čarlija je zanimala Markatovićeva nesreća.
"Što sam ja, što si ti, moj živote...", urlao je Markatović tamo, kao u nekoj katarzi. S nekog stola u uglu dograbio je bocu mineralne i krenuo se polijevati po glavi. Oko njega stvorio se krug. Bile su tamo i Sanja i Ela koje su umirale od smijeha. I na Markatovićevu licu bilo je nečega što je nalikovalo sreći. Kao da je odustao od svega i tako riješio sve probleme.
"Raspad sistema", kažem Čarliju i nacerim se.
"Jebote, čovječe, šta je ovo, hrvatsko kazalište ili srpska kafana?!", kaže Čarli.
"Nema veze", kažem. "Vidiš da briju."
"Ne mogu ja to podnijeti", reče Čarli iznervirano.
Uh, opet smo na toj vječnoj temi, pomislih.
Što nam smije biti zabavno, a što ne? Koja glazba pripada u naše društvo, a koja ne? Što će biti s nama ako se prestanemo razlikovati od seljaka? Da li ćemo izgubiti um, imidž i dignitet? Tko smo mi? Oh, ta teška pitanja! Mozak mi je pod kokainom radio sto na sat i jasno sam skenirao tu kulturno-zabavnu traumu.
Ne, ne smijemo pasti ispod određenih kriterija, pomislih. Inače odosmo na Balkan.
Srećom, bio je tu Čarli i čuvao nas od propasti. Vidim ga kako bdije iznad naše urbane kulture. Tu stoji, praktički sam, na zadnjoj liniji obrane. Da li ću mu ja priskočiti upomoć ili ću izdati našu stvar, pitanje je sad. On me tako gleda. Vidi da nisam siguran. Ne može vjerovati da ja sve to toleriram, da sam izgubio svaku borbenu spremnost.
______________________________________
Eto čime se mi bavimo kad zabava krene. Pazimo da stvar ne izmakne kontroli. Ovdje na skliskom rubu Balkana, to je uvijek moguće. Ovdje uvijek lomimo koplja oko toga u čemu smijemo uživati, a u čemu ne. To je dio naše kulture. Imamo visoke kriterije, zato da se razgraničimo od primitivaca. Ima nas malo, nas koji držimo kriterije i osjećamo se ugroženo. Držimo se čvrsto na okupu. Održavamo unutarnju disciplinu. Goli užitak je ispod našeg nivoa. Skrivamo ga, kao i nesreću. Sve dok se ne razbijemo kao Markatović.
Nema komentara:
Objavi komentar