Ostala sam zbunjena, priznajem. Premda sam se tu i tamo nasmijala, pošalice baš i nisu urnebesne (po tome je Sonja i bik daleko bolji), veći dio vremena komentirala sam da me iritira sve to i ljutila se. Sam kraj filma šokirao me na neki način i otvorio mi oči jer sam shvatila da se uopće ne radi o komediji, kako je marketinški najavljivano, već o farsi, čak i kvalitetnoj farsi za hrvatske navike.
Priča s radnjom na malome otoku, koji živi svojim ritmom svi zanju o svima sve i obaveznom neiskrenom sakralnom fasadom svim važnijim zbivanjima, uokvirena je ispoviješću don Florijana koji je u bolnici, a olakšanje svoje duše prenijet će kroz ispovijed na drugoga svećenika. Element ispovjedne tajne sjajno je ukomponiran i upotrijebljen kako bi pokazao dvoličnost vjerskih dogmi. Ali jednako tako, očito je da je Brešan temi pristupio manipulativno i jednostrano, jer čak i glavni junak nakon suočavanja s tragičnim posljedicama svojih dobrih namjera i dvoličnošću institucije kojoj se zavjetovao ostaje samo slabić koji je ispovješću pomogao sebi. On ima svoj rak, kako kaže, pa se još usuđuje pitati kolegu kako će se on nositi s onime što je saznao. Tu je ta Brešanova jednostranost očita (svi su unutar Crkve loši), a tome pribrajam i marketinški trik promoviranja filma kao komedije, na što je redatelj očito pristao iz raznih razloga, a mislim da je jedan od njih i određena vrsta kukavičluka. Lakše je sve zaodjenuti u ruho komedije. Film definitivno pokreće na razmišljanje, ali pitam se koliko je ljudi istinski razmislilo o gotovo devedeset postotnoj katoličkoj Hrvatskoj i prepoznalo sebe u nekome od tipiziranih likova, a koliko ih je samo odmahnulo rukom i zaključilo - promašena komedija.
Scena s Goranom Bogdanom koji pijan pjeva Mišu Kovača na stupu sjajna je i pošteno me nasmijala.
Moj omiljeni Krešimir Mikić nekako mi je bljedunjav i neiskorišten.
Nema komentara:
Objavi komentar