Majka asfalta (2010.)

Redatelj: Dalibor Matanić

Prije svega, jezični problem!!! Na što sam posebno osjetljiva kad se nešto pušta u javnost, a sve manje tolerantna i inače. Usporedite, molim vas, sljedeće sintagme: predsjednik razreda, heroj ulice, voditelj radionice... pa razmislite je li genitiv, kako je upotrijebljen, primjeren u naslovu filma? Je li to majka koja na neki način "upravlja" asfaltom ili je to, prema sadržaju, majka na asfaltu? Inače, junakinja Mare iz filma majka je sedmogodišnjeg Brune, a ne asfalta.
 ------------------------------------------------
 Film koji je skoro jako dobar. To svakako znači da je dobar, ali baš ono što mu nedostaje čini ga u većem dijelu iritantnim. A opet. Čak sam se na kraju i rasplakala. Zapravo film svoju snagu postiže tek u zadnjoj četvrtini (a traje dva sata). Ne smeta me sporiji tempo, to nikako, ali s glumcima nešto nije štimalo. Mislim da čak nije problem u njima, nego opet u redatelju. On je taj koji je trebao izvući iz njih čvrstinu i uvjerljivost, a ne oscilacije navedenog. Nije li, uostalom, redatelj odgovoran za cjelinu?

Mare (Marija Škaričić) i Janko (Janko Popović Volarić) mladi su bračni par sa sedmogodišnjim dječakom (ili tu negdje). Među njih se uvukla šutnja i nerazumijevanje. S prošlošću nismo upoznati; film se čitavo vrijeme razvija u sadašnjosti, kroz nekoliko dana i noći od Božića do Nove godine. Nakon iznenadnog fizičkog nasilja Mare ostavlja muža i odlazi s djetetom bez ikakvih planova u noć. Osim najnužnijih stvari u torbi, uzima jedino auto. Nakon što shvati da u blagdanskim danima nije dobrodošla kod prijateljice, koja i sama ima nasilnog partnera, Mare s djetetom provodi dane po tržnicama, dječjim igralištima i šoping centrima. Noći provode u autu, osim jedne u kojoj su se počastili hotelom. Dječak je nevjerojatno strpljiv i veoma vezan uz majku, a njihov kvalitetan odnos dobro je prikazan.

Lik "čudaka", čuvara u šoping centru, sjajno je odigrao Krešimir Mikić. Čudakom u navodnicima nazvala sam ga jer je tako i dočaran. Čudak je danas nepotrošački usamljenik koji pati zbog neostvarenosti kroz obitelj, a ne nemogućnosti odlaska na skijanje kao prijateljski par s kojim su se družili Mare i Janko.
Njegov je lik najjači.

Osim na trenutke isforsirane i neuvjerljive glume (što ne ide Mikića), film nerealno dočarava stanje u Hrvatskoj, premda mu to nije tema. Ispada da smo država srednjeklasnih, razmaženih obitelji, a naznake prave hrvatske stvarnosti vidljive su tek u činjenici da je Mare nedavno dobila otkaz.
Ma ne znam. Više nego solidan film, ali , ali, ali... daj, Mataniću, nisi od jučer... zašto ga nisi učinio stopostotno pitkim i uvjerljivim? A u pojedinim elementima je izvrstan... Šteta.

Svećenikova djeca (2013.)

Prije godinu dana ovaj se film počeo prikazivati u hrvatskim kinima (tamo gdje ih još ima, uglavnom u većim gradovima), najavljen kao komedija godine, kao hit... S obzirom da od svih žanrova najmanje volim komedije, a hitove redovito ignoriram dok su aktualni, sve što sam do jučerašnjeg gledanja znala o filmu jest da ga je režirao Vinko Brešan i da nekakav svećenik buši kondome kako bi povećao natalitet na svom otoku (u svojoj župi). Nije mi padalo na pamet da odem u kino, jednako kao i s filmom Sonja i bik, koji sam slučajno gledala kod prijatelja kad su ga "nabavili". Naravno, kad je jučer premijerno prikazan na TV-u, iskoristila sam priliku i mirnu novogodišnju večer da vidim o čemu je riječ. Bila sam spermna na laganu komediju na hrvatski način, bez velikih očekivanja.

Ostala sam zbunjena, priznajem. Premda sam se tu i tamo nasmijala, pošalice baš i nisu urnebesne (po tome je Sonja i bik daleko bolji), veći dio vremena komentirala sam da me iritira sve to i ljutila se. Sam kraj filma šokirao me na neki način i otvorio mi oči jer sam shvatila da se uopće ne radi o komediji, kako je marketinški najavljivano, već o farsi, čak i kvalitetnoj farsi za hrvatske navike.

Priča s radnjom na malome otoku, koji živi svojim ritmom svi zanju o svima sve i obaveznom neiskrenom sakralnom fasadom svim važnijim zbivanjima, uokvirena je ispoviješću don Florijana koji je u bolnici, a olakšanje svoje duše prenijet će kroz ispovijed na drugoga svećenika. Element ispovjedne tajne sjajno je ukomponiran i upotrijebljen kako bi pokazao dvoličnost vjerskih dogmi. Ali jednako tako, očito je da je Brešan temi pristupio manipulativno i jednostrano, jer čak i glavni junak nakon suočavanja s tragičnim posljedicama svojih dobrih namjera i dvoličnošću institucije kojoj se zavjetovao ostaje samo slabić koji je ispovješću pomogao sebi. On ima svoj rak, kako kaže, pa se još usuđuje pitati kolegu kako će se on nositi s onime što je saznao. Tu je ta Brešanova jednostranost očita (svi su unutar Crkve loši), a tome pribrajam i marketinški trik promoviranja filma kao komedije, na što je redatelj očito pristao iz raznih razloga, a mislim da je jedan od njih i određena vrsta kukavičluka. Lakše je sve zaodjenuti u ruho komedije. Film definitivno pokreće na razmišljanje, ali pitam se koliko je ljudi istinski razmislilo o gotovo devedeset postotnoj katoličkoj Hrvatskoj i prepoznalo sebe u nekome od tipiziranih likova, a koliko ih je samo odmahnulo rukom i zaključilo - promašena komedija.

Scena s Goranom Bogdanom koji pijan pjeva Mišu Kovača na stupu sjajna je i pošteno me nasmijala.
Moj omiljeni Krešimir Mikić nekako mi je bljedunjav i neiskorišten.