Postupkom retrospekcije toplo je ispričana priča o prijateljstvu u teškim i opasnim vremenima neposredno uoči Drugog svjetskog rata. Osim sjajno postignute atmosferičnosti nadolazeće ratne opasnosti i raspoloženja straha, nesigurnosti i opijenosti glazbom kao smislom života, svaka čast i prevoditeljici Vidi Živković koja je znalački prenijela sleng i hibrid baltimorsko-njemačkog govora kojim se služe likovi.
Bez namjere da iznosim sadržaj romana, osvrt sadrži samo moja razmišljanja.
Uništava li izdaja prijateljstvo? Kolika je snaga izdaje ako je prijateljstvo sazdano na zajedničkim teškim trenucima i istoj pokretačkoj životnoj strasti? Dokazuje li izdaja da je čovjek loš ili samo (ponekad) slab? Sve su to pitanja koja su mi se nametala tijekom i nakon čitanja, a na koja nema univerzalnog odgovora. U ovome slučaju, fiktivnom životu romanesknih likova, izdaja je podrazumijevala teret savjesti kroz nekoliko desetljeća, ali i samo poimanje prijateljstva kao aktivnog odnosa dovedeno je u pitanje. Prijateljstvo jest duhovna bliskost koju ne uništavaju godine neviđanja, različiti životi, osobnosti - pa ni izdaja. Prijateljstvo je ovdje prikazano kao nešto što nema veze ni sa kakvim, ponavljam, aktivnim odnosom, i osjeti se samo prema rijetkima - onima koji u nama nešto pokrenu, čine nas živima ili boljima. Živjeti iznutra, premda si ruševina izvana, sasvim su različite perspektive.
Ili malo banalnije - što je uopće izdaja u ranim mladim godinama, što je taj trenutak čovjekove slabosti i krive procjene, koliko god promijenio tijek nečijeg života, prema činjenici da si s nekim provodio dane pune straha, međusobnog pomaganja, brige, fizičkog i duhovnog zajedništva?
Ljudi valjda nisu stvoreni da ičemu ostanu vjerni, čak ni boli. Čak ni kad je bol njihova.
Nema komentara:
Objavi komentar