...riječi su Zelde Sayre Fitzgerald, pred kraj romana, na vijest o smrti njenog slavnog supruga koju je primila u psihijatrijskoj klinici. Romansirana Leroyeva biografija, popunjena nekim fikcionalnim elementima, iznosi u vremenski ispremiješanim dnevničkim bilješkama, razgovorima s psihijatrima i unutrašnjim monolozima to zajedničko ludilo koje je zabavljalo i sablažnjavalo američku javnost dvedesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Kroz čitanje slojevi teksta slažu se u bolnu i iskrenu (zamišljenu) ispovijed žene koju je javnost licemjerno mrzila okrivljujući je za pad kvalitete pisanja njezinog supruga, njihovog obožavanog zlatnog dečka. Uz alkohol, naravno, kojem je pribjegao razočaran Zeldom. Ili sobom.
Početak priče predstavlja Zeldu Sayre, sučevu kćer i guvernerovu unuku, južnjačku ljepoticu i divljakušu sputanu malim gradićem u Alabami u kojem jedna od dviju ulica nosi prezime njezine slavne obitelji. Dvadesetjednogodišnji vojni časnik iz osiromašene obitelji, ulaštenih čizama, sjajno skrojene uniforme, čist i elegantan, samouvjeren zbog stečenih manira i obrazovanja, postaje svojim udvaranjem labavo jamstvo izlaska iz učmale sredine i nadzora starih roditelja. Buduća vjerenica budućeg velikog pisca - tako su stvari izgledale 1918.
Scott se nikad nije rimovao s hot, nekoliko puta ponavlja Zelda. Njihov brak i njezin bijeg iz Alabame, isprva se sjajno uklapaju u zajedničke želje za mondenim svijetom, slobodom i slavom. Međutim, ljubavi nije bilo. Zelda je voljela više nego on, shvaćajući ženski intuitivno da je on samo duboko nesiguran posrnuli jenki kojem je potrebna društvena iluzija koju gradi brakom s divljakušom. Bila mu je inspiracija, bebica, objekt mračnih poriva, robinja i izgovor za punu neostvarenost u jednom burnom vremenu općeg intelektualno-hedonističkog uzleta između dvaju svjetskih ratova.
Nije bilo ni seksualne privlačnosti, jer se Zeldi počela gaditi njegova nesigurnost i okrutnost obavijene neugodnim alkoholnim zadahom.
Pa dobro, znam: nisam netko za koga kažu da je ljubazan i dobar. Ostajem uvijek Sučeva kći. Besramnica koju su svi jebali, osim što sam do noći vjenčanja spavala samo s dvojicom muškaraca, drugi je bio moj muž. Fitz se nije oženio mnome zbog seksa: okusio je i nije očekivao vatromet, jedva da je imao od čega zadrhtati. Cjepanica, bila sam cjepanica koja se dugo pali, kao što se godinama tužio kasnije sjajnom drugu i subratu (Ernest Hemingway). Što mi je taj ponovio sutradan kako bi izrazio svoju moć nad mojim mužem. Gledala sam tog ratobornog pedera i rekla: "Ne umišljajte si. Scott se baš ne rimuje s hot."
Francuski avijatičar: u njegovom zagrljaju bila sam iskra, šibica.
Nakon burne Zeldine izvanbračne veze u kojoj je spoznala ljubav u punom obliku, za nju je sve krenulo nizbrdo. Scott nastavlja održavati iluziju bračnog mučenika i odgađati svoj pad zatvarajući je u poznate i skupe psihijatrijske klinike. Tako smo ostali među slavnima, kaže Zelda.
A zatim pada pod Hemingwayev utjecaj, a kasnije i u nikad potvrđenu vezu s Debelim, kako ga je zvala Zelda.
Onda je debeli ušao u naš život. Ljubitelj korida i snažnih uzbuđenja. Najkurvarskiji pisac i rastuća slava u našoj zemlji. Tada nije bio ni tako debeo, a ni tako slavan. Nije čak ništa ni bio objavio... Mlad, ali hvalisavost ga je već gušila; mitomanija nadimala... Čim smo se rukovali, poželjela sam ga pljusnuti.
Zelda propada, kljukana sedativima, elektroškovima, inzulinom. Zabranjeno joj je sve u čemu je dobra, osobito pisanje, na koje je Fitz bio ljubomoran i ranije. Na sceni nije bilo mjesta za dvoje supružnika, i to svakako nije bila uloga koju joj je na početku braka dodijelio. Liječnici joj nisu vjerovali kad je tvrdila da je uzimao njezine rukopise, preuređivao ih i objavljivao pod svojim imenom. Da ju je potkradao.
"Trinaest mjeseci u svojem životu - izgleda malo, ali ipak je previše - morala sam se skrivati da bih pisala. Imala sam trideset i jednu godinu. Prihvatila sam ipak vladavinu i moć ljubomornog, neurotičnog i propalog supruga. Sve do dana kad je to postalo neizdrživo."
I napokon jednom, nakon deset godina, nakon najmanje dvadeset klinika na dva kontinenta, mladi doktor napokon mi je rekao: "Vjerujem vam!"
Francis Scott Fitzgerald, najslavniji po romanu Veliki Gatsby, pripadao je književnicima tzv. izgubljene generacije, književno stasalima nakon Prvog svjetskog rata u Parizu (Ezra Pound, Ernest Hemingway, Gertrude Stein, John Dos Passos...). Umro je 1940. godine, tijela načeta tuberkulozom i alkoholom, od srčanog udara. Zelda je umrla u požaru u umobolnici nekoliko godina kasnije, zarobljena s ostalim pacijenticama na zadnjem, zaključanom, katu.
Nema komentara:
Objavi komentar