Ipak sam uživala, a vjerujem i Sandra. Vratila sam se doslovno prepuna dojmova, stihova, rečenica, ideja... Ispunjena književnošću u svim oblicima, a za tim nikad neću prestati gladovati koliko god konzumirala. Obje smo poput malih djevojčica rekle pijući kavu na povratku: Idemo opet, i opet, i opet... još tri godine. Sandra je tek prvi razred, a trenutno bih idejama, koje uključuju još neke učenike, brda pomicala.
Naravno, za to treba puno raditi jer uistinu tamo dođu najbolji. Svi su ti klinci zaista sjajni i vraćaju vjeru u ono što radiš. Znam da to nije realna slika onoga s čime se svakodnevno susrećemo u nastavi, ali današnji mi je dan bio tako drugačiji, prolepršala sam kroz sate s 1.R i 1.G1, premda umorna od puta, kasnovečernjeg povratka i ranog ustajanja.
Uglavnom, u tri dana predstavljeno nam je 15 literarnih radova, 36 pojedinačnih scenskih nastupa (kazivanja poezije i monologa), 15 skupnih scenskih nastupa, 10 novinarskih radova i 5 radijskih emisija.
Pjesme koje su me dobile na prvu već sam jučer navečer objavila, a mogu samo reći da je Na podu u kuhinji leži čovjek nevjerojatan gorko-poetski komadić koji se može mjeriti s renomiranim pjesničkim ostvarenjima zgusnutošću značenja, kontrastiranjem i cjelokupnim učinkom. Predobro i tužno kad pomisliš o čemu zapravo pišu neki tinejdžeri. Ohrabrujuće kad to usporediš s polupismenim, nezainteresiranim, neoriginalnim i egocentričnim cajkarošima koji kupuju vino za 8 kuna u Konzumu i jure u zlatarski park potrošiti zadnja dva slobodna sata.
Ipak, najbolja među najboljima bila mi je Ines Topalović iz bjelovarske gimnazije s pjesmom/monologom Ivane Sajko "Nikada nećete saznati koliko vas volim". Na otvorenju me je rasplakala prenoseći emocije jedne umorne majke, ta mlada djevojka koja još ne poznaje iskustvo o kojem govori. Presnažno.
Izbor i raznovrsnost tekstova bili su sjajni.
Pobrojat ću si samo neke koji su mi osobito "sjeli" ukupnim scenskim dojmom.
Samuel Beckett, O, divni dani!
Ivana Sajko, Rio Bar
Munchausen
Vesna Parun, Ropstvo
Ladislav Radek, Idu ljudi
Jean Anouilh, Antigona
Aco Karamanov, Psalam za mademoisselle Lili
Zoran Ferić me iživcirao prve večeri jer je doslovno zaspao na otvorenju. Bio je nekoliko mjesta udaljen od mene, u mojoj ravnini, tj. redu, i odgovorno tvrdim da je zaspao. Dosadno do bola, a čovjek je bio umoran od jela i pića. Užas. Dojam je koliko-toliko popravio idući dan na okruglom stolu za literate kad je sve što je savjetovao mojoj Sandri i ostalima itekako imalo smisla, čak je pokazao volju za radom.
Damir Miloš i Dubravko Jelačić Bužimski ostavljali su dojam vrlo pristojnih, starijih frajera u pozitivnom smislu. Načitani, elokventni i fokusirani na ono zbog čega su na LiDraNu.
A Enes Kišević... eh, Enes. Nije mi prvi put da sam mu blizu, i uvijek mislim isto. Stari, stari poeta koji se teško miri s godinama na leđima, ali ima onu neku zanesenost u sebi, premda pomiješanu sa šoumenstvom koje mi smeta. Ipak, volim njegove pjesme, jako ih volim, ali bez njega u društvu na dulje vrijeme.
Ajde, Ferić i ja smo se složili oko Alice Munro i genijalnosti pripovijetke Zimski vrt. Barem nešto. Definitivno pozdravljam njegov savjet Sandri da što više čita pripovijetke i kratke priče i iz toga uči o ekonomičnosti izraza, jačini pojedinih riječi i brušenju odabira. Tjednima, ako treba.
Nema komentara:
Objavi komentar