Iz pogovora knjizi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog "Braća Karamazovi", Otokar Keršovani, Rijeka, 1997.
Karamazovi su posljednji roman Dostojevskoga, posvećen njegovoj supruzi Ani Grigorjevnoj. Kao osnovni motiv za roman poslužio mu je istinit događaj koji je opisao još u Zapisima iz Mrtvoga doma. Na samom početku te knjige pojavljuje se bivši potporučnik Iljinski iz Tobolska koji je bio osuđen na dvadeset godina robije zbog ubojstva oca. Dostojevski je bio pod snažnim dojmom sudbine i psihe tog mladića i nikako mu nije išao iz glave jedan ocoubojica. Pisac je doznao od mještana da je Iljinski živio raskalašenim životom, zadužen i javno nepoćudan. Oca je navodno ubio zbog nasljedstva, ali nikada, čak ni na robiji nije to priznao. Zapisi iz Mrtvoga doma izlazili su u nastavcima pa je prvo poglavlje doprlo i do Tobolska, rodnoga grada Iljinskoga, i to prije nego je objavljena cijela knjiga. Netko je javio Dostojevskome da je u međuvremenu dokazana nevinost optuženika koji je pušten na slobodu. Ta je vijest prenerazila Dostojevskoga, koji je odmah u 7. poglavlju drugoga dijela Zapisa, priopćio svojim čitateljima da je ocoubojica deset godina uzalud patio na robiji te da ga je sud proglasio nedužnim. Na temelju vjerodostojnih podataka može se zaključiti da je staroga Iljinskoga ubio mlađi sin, vješto podmetnuvši dokaze protiv brata.
Nakon dvije godine izlaženja u nastavcima roman je objavljen kao knjiga u prosincu 1880. Nekoliko je tisuća primjeraka prodano u nekoliko dana, ali Dostojevski se nije mogao dugo radovati tome uspjehu jer je umro 28. siječnja 1881. U Braći Karamazovima Dostojevski je izmišljao ili nadograđivao stvarnost mnogo manje nego u ostalim svojim djelima. Većina likova građena je na temelju stvarnih osoba, Fjodor Karamazov nalik na piščeva oca, Ivan Karamazov na samog Dostojevskog. Moglo bi se čak reći da sva tri brata predstavljaju tri različita aspekta piščeve ličnosti: Dmitrij podsjeća na prvo, romantično razdoblje, koje je također završilo robijom, Ivan na godine u kojima je pisac bio bliži ateizmu i socijalizmu, a Aljoša na konačni povratak ruskom narodu i pravoslavlju.
Iz neobjavljenog predgovora romanu J.D. Salingera "Lovac u žitu", ABC naklada, 1998.
Salinger je vješto odnjegovao percepciju sebe kao jednog od najzagonetnijih književnika 20. stoljeća. Otac mu je bio Židov, a majka Irkinja, živio je u New Yorku, školovao se na trima koledžima i ni na jednom nije diplomirao. Sudjelovao je u ratnim operacijama Drugoga svjetskog rata i u iskrcavanju na Normandiji.
Prvu priču objavio je u 21. godini, što je sam smatrao kasnim početkom književne karijere. Jedini roman Lovac u žitu objavio je 1951. godine, što ga je katapultiralo u orbitu svjetske slave i suvremene ikone tadašnje američke mladeži.
Salinger je otpočetka zazirao od publiciteta, a nakon objavljivanja četvrte knjige odao se čudaštvu, svjevoljno zatočen u vili na osami, što mnogi pripisuju psihičkoj neuravnoteženosti koju je rano počeo ispoljavati.
Da je Salinger vrlo čudan, osvjedočio se i sam Zlatko Crnković kada je kontaktirao s njim povodom izdavanja četiriju knjiga u Nakladnom zavodu Znanje. Među čudnim uvjetima koje je postavio da bi odobrio izdavanje svojih djela u hrvatskom prijevodu bili su i sljedeći: uz relativno visok honorar, tražio je da na koricama knjiga ne bude nikakvih crteža ni fotografija, osobito ne njegove, da mu ime bude otisnuto manjim slovima od naslova djela, a zabranio je i svoje puno ime Jerome David, dopustivši samo inicijale J.D. Salinger. Naravno, jedan od uvjeta bio je i da u knjigama ništa ne smije pisati o njihovu autoru. Stoga je ABC naklada otisnula ograničen broj letaka s Crnkovićevim predgovorom koje su dijelili kupcima svog izdanja.
Hrvati će te uvijek preveslati :).
Iz prikaza petoga sveska Proustova ciklusa "U traženju izgubljena vremena", Zora, Zagreb, 1963.; objavljeno u "Telegramu"
Kod nas su se prevođenjem Proustova ciklusa romana bavili Tin Ujević (preveo sedam svezaka od petnaest), Miroslav Brandt (preveo početak ciklusa) i Vinko Tecilazić (nastavio prevoditi ostatak).
Crnković nastavlja: Usporedimo li malo Ujevićev prijevod s prijevodima njegova prethodnika i njegova nastavljača, uvjerit ćemo se da je pokojni pjesnik bio kudikamo pogodnija ličnost od ostale dvojice da uspješno obavi tako složen i delikatan zadatak. On se možda i nije uvijek držao dovoljno strogo izvornika, možda je koji put nepotrebno nešto izostavio ili dodao (iz nepažnje ili hira), možda se katkad nije ni trudio koliko je trebalo, ali je uspio u glavnoj zadaći prevodioca: prenio je smisao i duh originalnog djela u tečan izraz jezika na koji je prevodio. Kad čitamo njegov prijevod, na mahove nam se čini da čitamo original, što je u prevođenju svakako najteže postići.
Nema komentara:
Objavi komentar