Novo punjenje u starom pakungu

Pitanjem Zašto volimo profesoricu Opačić?, koje je postavila publici i sebi profesorica Ivančica Tomorad, moja kolegica iz škole, jučer je otvoreno predavanje u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Mariji Bistrici. Uslijedio je i odgovor s kojim se u potpunosti slažem, a nekako je ipak najviše vrijedio za bivše studente drage profesorice kojih je u dvorani bilo dosta. Volimo je zato što je jednostavna, uvijek spremna dati savjet i objašnjenje, ali bez uzvisivanja, volimo je i poštujemo zato što puno zna i spremno to dijeli.

Nives Opačić kao da i nije u mirovini. Piše i objavljuje jezične savjetnike i putopise, surađuje s časopisima i izdavačkim kućama, gostuje gdje god je pozovu. I nama je jučer zahvalila što smo je slušali jer joj nedostaje predavanje, obraćanje publici, ali ne zato što uživa biti u središtu pozornosti, već zato što voli govoriti o jeziku i dijeliti sa zainteresiranim ljudima sve što je naučila. Ne srami se priznati da nešto ne zna, ali i dok je predavala na fakultetu, uvijek je odgovarala: Ne znam, ali potražit ću. Hvala što ste me pitali, naučit ćemo još novoga.

Objasnila nam je zašto je svoje predavanje nazvala Novim punjenjem u starom pakungu. Pakung. Kako baš pakung koji je germanizam. Zato da misaono uputi na pakovanje, a ne pakiranje. Pakiranje je nešto u nastajanju, a pakovanje je dovršeno.

Hrvatski jezik usporedila je s lakmus papirom koji nekritički upija sve u blizini, premda se, naravno, radi o metonimiji za Hrvate koji oduvijek nose u sebi nesigurnost prema autohtonom doživljujući ga kao nešto nazadno i goru varijantu, a sve tuđe zanimljivim i boljim. Današnjim raspravama i povišenim tonovima u vezi s jezičnim prijeporima zapravo se propituje nešto izvan jezika kao lingvističke činjenice. Svojim ideološkim projekcijama jezik smo nesvjesno smjestili u brisani prostor u kojem ga šibaju vjetrovi raznih mišljenja i raspoloženja, a njegovo se tkivo propituje kroz pripadnost nekom taboru. Hrvati se boje svog jezika i njegove povijesti pa dežurni progonitelji/izgonitelji riječi ne miruju, ali lampica savjesti samo tinja kad se neprestano samoranjavamo novouvezenim engleskim riječima. Sretni stanovi i kofi tejbl buks su tako prijemčivi, ali imamo problema s radnicima i djelatnicima, čistačicama i spremačicama, upotrebom i uporabom, Evropom i Europom, s dozvoliti i dopustiti. Rusizmi su nepoželjni, anglizmi ne smetaju.

Kad smo već kod danas popularnih djelatnika, podsjetila nas je na Kovačićev roman U registraturi u kojem Ivica i njegov otac posjećuju učitelja kojeg nema taj tren kod kuće jer je bio djelatnik. Radni dan. I na Kranjčevićevu pjesmu  Radniku, a ne djelatniku! I dok radnike ove države pretvaramo u radne dane ne bismo li im time jezično uzvisili položaj i svakako se udaljili od prošlosti, draga naša profesorica poželjela nam je da imamo red u glavi, govorimo iz tog reda i živimo u skladu s tim redom.