Jakov i Jerko, siromašni i gladni studenti, razgledavaju jedini smještaj koji si čak ni ne mogu priuštiti, ali snaći će se...
Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i
neveselu sobu u kojoj je bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga
duhana i čađe iz kuhinje. Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a
kraći zid do njega bio je pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile
nalik ogromnim bubrezima. Nad ljagama visile su o zidu svijetle
kapljice kao suze.
- Zidovi plaču... - rekao je Pavličević Jakovu koji se
zagledao u rosne kapljice po zidu... - A molim vas, što da bude veselo
u siromaha? - Časak je šutio, a onda je opet uzeo govoriti glasom i
načinom kako naučaju stariji mlađe: - Loši imitatori nekih pjesnika
koji su pjevali u drugo doba, vele: Srce veselo... vedar um, zalud će
htjeti bijeda biti kum... i tako dalje... A tako bih znao pjevati i ja:
riječi, rime, napuhavanje - al ovdje virni, braco!... Vlažno je,
dašto... A kako hoćete! slegao je ramenima - ja vas ne silim... Samo
velim: Za te novce - deset novčića na dan - nećete stanovati u
Zagrebu... Eto, imate ipak svoj krevet, pokrivala je dosta, imamo stol,
svaki svoj stolac - a vode koliko god hoćete! - dodao je veselo
pokazavši na zemljani vrč odbita kljuna što je stajao na niskoj stolici
kraj male željezne peći. Ta je pećica imala lik dugačkog i vrlo
začuđenog lica, a luknje nad vratašcima gledale su jadoliko iz tog
prezačuđenog lica i davale mu izraz kao da bi ono najvoljelo
proplakati.
- Radite kako mislite - govorio je opet Pavličević... - A ja vam velim još jednom - jeftinije u Zagrebu nećete stanovati.
- Pa dobro, ostat ću... - rekao je odlučno Jakov i pogledao s pouzdanjem u oči mršavom čovjeku.
Nema komentara:
Objavi komentar