Variola vera (1982.)

Ovog se filma sjećam odmalena, čak i intenziteta osjećaja dok sam ga gledala s tatom. To je onaj doživljaj kad zaboraviš radnju, zaplet, ali pamtiš osjećaj. I jednu zamagljenu, nejasnu scenu na stubištu s Radom Šerbedžijom.
I nakon trideset godina film je odličan, a meni je bilo, usprkos poznatom osjećaju, kao da ga gledam prvi put. I svi ti glumci i ta bljedunjavost boja djeluju tako prisno.
Žanrovski film je na granici horora i filma katastrofe, što je zapravo nebitno. Dovoljno je reći da spada u one neugodne i zastrašujuće, i to ponajviše zbog realističnosti.  

Građu je redatelj pronašao u stvarnim događanjima koja su se zbila deset godina ranije kad je u Jugoslaviji zabilježena pojava Variole vere i provedeno je višednevno cijepljenje gotovo 18 milijuna ljudi. Pročitala sam da se Goran Marković dugo bavio idejom da režira Camusovu Kugu, ali je shvatio da sve to ima i ovdje, u svom podneblju.

Radnja je smještena u jednu beogradsku bolnicu i osim nekoliko scena u eksterijeru, klaustrofobičnost i sterilnost prostora potpomažu rastu neugode, a slijed izvanrednih događaja karakterizaciji likova.
Čovjek u jako lošem općem stanju, s visokom temperaturom i malaksao, stiže na hitni prijem nakon što je u transportu lutao kojekuda. Vidljive plikove nezainteresirani liječnici tumače kao alergiju na penicilin i idućih sati o bolesniku nitko posebno ne brine, a smješten je u sobi s jednim dječakom. On u bunilu baulja bolničkim hodnicima ostavljajući krvave tragove i zatim umire na rukama Radi Šerbedžiji. Naracija tog dijela priče dosta je rastegnuta i napetost raste jer gledatelj zna da je riječ o Varioli.
Slijedi zaoštravanje međuljudskih odnosa među bolničkim osobljem uz snažno portretiranje individualaca, ali i tipova. Dobri i loši ljudi. Odlično je redateljevo poigravanje kontrastima koje je uspostavio na likovima doktora Grujića (Rade Šerbedžija) i upravitelja bolnice (Rade Marković, inače redateljev otac). U prvome dijelu upravitelj djeluje kao staložen i odgovoran liječnik, a Grujić je raskalašeni potepuh, neodgovoran i sebeljubiv. Izvanredna situacija oslobađa njihove temeljne karakterne odrednice i iznenađujemo se.
Oštra kritika vlasti također je odlično uklopljena u scenarij, a završna scena s lulom pun pogodak!