Kao da nekakav bezdan zjapi između onih koji se međusobno smatraju normalnima i onih koje su normalni proglasili ludima. Ljudi koji stoje na obali normalnosti često između sebe osjećaju otuđenost, ali znaju da dijele istu obalu i istu realnost. Na onoj drugoj obali svako ljudsko biće živi u svom vlastitom svijetu jer ludilo nastaje kad se Ja otkida od realnosti, raspadajući se u sebi, i stvara svoju vlastitu nerealnost.
Između obale normalnosti i obale ludila ne postoji most. Katkad se neka obala normalnosti tako jako zagleda u sebe i u bezdan između dviju obala da ne može skinuti pogleda s njih. To je navodi da dođe do samoga ruba i tako zagledana pada. Pada u bezdan, ali ne iščezava u njemu, nego se pojavljuje na obali ludila. Katkad netko s obale ludila prestaje gledati bez prestanka u sebe i u bezdan, i kao u nekakvom čudu pojavljuje se suprotna obala. Između dviju obala nema mosta, a ipak neki ljudi prelaze s jedne na drugu obalu. Iako ne pogibaju u bezdanu, oni ipak prohode kroz smrt - prijeći s obale ludila na obalu normalnosti, ili s obale normalnosti na obalu ludila, isto je što i prijeći iz jednoga u drugi svijet.
Ako se previše zagledaš u bezdan, i bezdan će se zagledati u tebe.
Friedrich Nietzsche, S one strane dobra i zla
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tijekom života iskustvo oblikuje čovjekovo Ja onako kao što more oblikuje kamen tijekom mnogih stoljeća; Ja je ono što ljudsko biće izdvaja od ostatka svijeta, ali i ono što ga sa svijetom povezuje; Ja je gravitacijsko središte vlastitoga svemira, ono je osjećaj o sebi i svijetu. I budući da je ispunjeno tim osjećajem, posjeduje i životnu ispunjenost. Ali ima ljudi koji osjećaju da su prazni, a to nije praznina što se može ispuniti nečime; oni se osjećaju prazni kao da je u njima pustoš, pustoš u koju se ništa ne može naseliti. Njih muči, boli ta praznina, oni je očajnički žele ispuniti, ali se i užasno boje stvarnosti koja može ispuniti tu prazninu jer stvarnost doživljavaju kao stravičnu prijetnju, kao nešto što će poništiti njihovo prazno Ja. Ti ljudi koračaju kroz život u grudima noseći užasnu ledenu pustoš, koračaju izmučeni doživljavanjem te užasne praznine, ali u trenucima kad osjete da ondje, umjesto ledene pustinje, mogu pronaći toplinu i ispunjenost, bježe od onoga što može donijeti promjenu. Kad ne mogu pobjeći, zamišljaju da su drugi, oni koji mogu zagrijati i ispuniti ledenu pustoš u nima, predmeti, i da je svako ljudsko biće samo precizan mehanizam, ne življi od kakvog sata, te da takav neživotan ne može odagnati užasavajuće mrtvilo njihove praznine. A kad ne mogu ni pobjeći, ni uvjeriti se da su drugi samo precizni mehanizmi, osjećaju kao da drugi sakate njihovo Ja, kao da mesare unutrašnjost toga Ja, i taj ih osjećaj ispunjava strahom i mržnjom.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ljudsko biće pravi jasnu razliku između sebe i svijeta - može suosjećati, može biti bezosjećajno, ali moja je bol uvijek moja bol, a moja je radost moja radost, bez obzira na to koliko ih dijelim s drugima; a bol i radost drugog nikad ne mogu u potpunosti biti moje. Za ljudska bića Ja je uvijek Ja, i Ja ne može biti Ti, i Ti ne može biti Ja; vjetar će uvijek biti nešto drugo, iako će puhati pokraj mene, iako će mi se katkad činiti, zbog njegove jačine, da mi se uvlači u kosti, a ako će vjetar ostati vjetar, Ja ću biti Ja.
No ima ljudi kojima njihov osjećaj ili misao bježe i useljavaju se u nekog drugog, u nešto drugo; ili su možda, nekoć davno, naučili da će manje boljeti ako dio svoga Ja, onaj dio koji osjeća, prebace u nešto drugo, umjesto da ostane u njima.
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nekoć, u vrijeme moje bespomoćnosti, kad me svojim riječima i postupcima gnječila, čeznula sam za trenutkom kad će biti fizički slaba, priželjkivala sam vrijeme kad ću joj moći uzvratiti, osvetiti se. Sada je bila bespomoćna i da je bila slaba samo fizički, možda sam joj mogla uzvratiti za nekadašnju bol, ali više nije postojala Amalia Freud koja je sjekla svojim riječima. U njezinoj bespomoćnosti prepoznavala sam bespomoćnost svojeg djetinjstva i svoje mladosti, i svaka moja neprijateljska riječ ili postupak prema tom biću koje je polako umiralo ne bi bila odmazda, nego iživljavanje na samoj sebi, na svojoj uspomeni na djevojčicu, djevojku i mladu ženu koja sam bila nekada.
Nema komentara:
Objavi komentar