Adolfina Freud bila je najmlađa od četiriju sestara slavnoga brata, oca psihoanalitičke teorije. Roman je u potpunosti koncipiran kao njezina ispovijed, prisjećanje starice koja je s ostalim sestrama završila u koncentracijskom logoru. Naime, slavni 82-godišnji Freud dobio je zbog svojih zasluga i diplomatskih veza vizu za izlazak iz nacistima okupirane Austrije koju se čistilo od Židova. Bilo mu je dopušteno da povede sa sobom one koje želi, što je on i učinio. Između ostalih, poveo je svog liječnika, služavke, šogoricu koja je s njim putovala i obavljala mu tajničke poslove i... svog psa. Za nijednu sestru, a sve su živjele u Beču, nije bilo mjesta na njegovu popisu najbližih mu osoba. Odlučno ih je uvjerio da nema panike i da će poslati po njih.
Nakon ovakvoga početka, tj. kronološki zapravo kraja, slika o Freudu uspostavljena je pa Adolfinine uspomene, počevši od djetinjstva do zrele dobi, djeluju još mračnije, čak i u opisivanju lijepih trenutaka.
Osim osobne note koja dominira romanom, Smilevski je kroz subjektivan ženski pripovjedački glas sjajno ocrtao prijelaz iz 19. u 20. stoljeće u dobu austrijske secesije, koje su svojim djelovanjem obilježili i slikar Gustav Klimt te njegova sestra Klara, borac za ženska prava i prva Bečanka koja je nosila hlače. Premda su Gustav i Klara sporedni likovi, jasno je uspostavljena paralela među ženskim sudbinama uz dominantnu i slavnu braću. Usamljena Adolfina njeguje samoživu i okrutnu majku koja ju je mrzila zbog djetinje bliskosti i duhovne povezanosti "s njenim Sigijem" na kojeg je bila posesivno ljubomorna, a Klara Klimt brine o dvanaest ili četrnaest (nisam više sigurna) malih Gustava, poteklih od slavnog oca i različitih majki, njegovih slikarskih muza. Obje su najbolje godine provele u psihijatrijskoj klinici Gnijezdo, gdje su koliko-toliko imale mira i razumijevanja zahvaljujući slavnoj braći čijim su mitovima i one žrtvovane.
Velik dio romana zauzimaju esejistički dijelovi Adolfininih razmišljanja potaknutih boravkom u Gnijezdu, u kojima je Smilevski opet odlično uspostavio i drugi pripovjedački glas, potekao od iste, ali podvojene osobe. U tome je dijelu romana diskurs temeljen na ponavljanjima pojedinih tvrdnji kojima se problematizira ludilo te kraćim fragmentarnim dijelovima teksta povezanih kontekstom psihijatrije i različitih slučajeva.
Hvaljeni, slavljeni i uzdizani kroz povijest i svoja područja, veliki su ljudi prečesto "veliki" samo u navodnicima, što ovaj roman jasno pokazuje, barem meni. Još jedan sebičnjak koji je patio od megalomanske ideje vlastite besmrtnosti kroz svoje djelo. Nevjerojatno je koliko ga je obitelj obožavala suzdržavajući se u ime njegova djela za budućnost od bilo kakvih negodovanja. Jest da se radilo o vremenu kad žene iz Freudove obitelji nisu ni mogle ništa drugo nego trpjeti i nadati se da ih Veliki Brat neće iznevjeriti. Tužan roman, potrese.
Nema komentara:
Objavi komentar