Šesti dio: Dvorska kamarila
Sedmi dio: Buntovnik na prijestolju
Radnja obaju dijelova nastavlja se na romane Suparnica Marije Terezije l. i ll., a sva četiri dijela mogla su slobodno biti obuhvaćena samo nazivom Dvorska kamarila. Prema Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića kamarila je klika ili skupina koja oko nekog moćnog čovjeka intrigama usmjerava javne poslove u svoju korist. Naglasak je na spletkama i koristoljublju, čime je Zagorkino štivo krcato.
Premda sam bila nostalgični obožavatelj dijelova čija je radnja smještena u Zagreb, Varaždin, dakle, Hrvatsku, nakon ovoga čitanja uvidjela sam koliko je i u "austrijskim dijelovima" postignuta sjajna atmosferičnost i uvjerljivost.
To je ono što me kod Zagorke opčinjava i dalje. Premda je po svim elementima njezino štivo kombinacija pustolovnog, ljubavnog i povijesnog romana s naglaskom ipak na prva dva žanrovska određenja, njezino je pripovjedačko umijeće povijesne elemente nametnulo kao dominantne. S time se vjerojatno mnogi ne bi složili jer i danas Zagorku, uglavnom, počinju čitati jer je lagana, napeta, tajanstvena, dinamična... Gledam to ovako. I prije, i danas, relativno brzo nakon čitanja zaboravljam spletke, sudionike, sve mi se to pomiješa, ali pamtim povijesne okvire i sve vezano uz važne povijesne osobe. Iz Zagorkinih se romana može itekako učiti o povijesti, i to sam oduvijek tvrdila. Ili barem mogu poslužiti kao kvalitetan temelj poniranja u određeno povijesno razdoblje.
Likovi Marije Terezije i njezinog sina i nasljednika Josipa ll. vrlo su uvjerljivi (izdvajam ih kao dominantne i najvažnije), što se može postići i na Zagorkin način - portretiranjem kroz dijaloške dijelove uklopljene u dobro ocrtanu atmosferu i mjesta radnje. No dobro, Zagorka nije Dostojevski, niti se pravila da jest, ali meni je jednako izvrsna, tj. učinak čitanja jednak je ako ga mjerim količinom zadovoljstva.
A Josip mi se uvukao u glavu i srce, baš onako, jako.
Zagorkini antipodi, osim onih fabularnih koji proizlaze jedni iz drugih u paralelnim epizodama, opet su dio nosive konstrukcije romaneskne strukture. Siniša je u prva tri dijela, djelomično i u četvrtome i petome, akcija. Josip je ideja. Obojica su čast i karakterna čvrstoća, ideal koji sam uvijek rado primala od književnoga teksta.
Nema komentara:
Objavi komentar