Kći Lotršćaka značajno se razlikuje od Gričke vještice, premda su jezično-stilske značajke obaju romana identične u epizodičnoj strukturi s mnogo likova i podzapleta koji se kroz razvijenu fabulu spajaju i nabrzinu razrješuju u nekoliko ključnih čvorišta pred kraj romana.
Grička vještica temelji se na povijesnoj podlozi pa usprkos trivijalnim elementima poput otmica, prerušavanja i tajni, zadržava veliku dozu realističnosti u opisima i gradnji atmosfere jednoga vremena. U romanu Kći Lotršćaka podloga radnje temeljena je na poganskim, kršćanskim i narodnim legendama, koje količinski zamjenjuju arhivsku faktografiju te donose drugačije intelektualno i literarno iskustvo.
Podnaslov romana Čarobna priča o Manduši zlatokosoj i postanku slavnog kraljevskog grada na sedam kula vodi nas u bajkovitost srednjovjekovnoga Griča i Kaptola postignutu njihovom vremenskom udaljenošću i već spomenutom literarnom podlogom sastavljenom od raznih legendi.
Protagonisti temeljne ljubavne priče su Manduša i Divljan, obilježeni svojim podrijetlima i "nezakonitošću", koja je izvor mnogih nesretnih događanja, ali i njihove karakterne čvrstine. Idealizacija i crno-bijela karakterizacija likova dosljedno su provedene i uklopljene u sve fabularne niti. Antagonistički parovi se s napredovanjem fabule umnažaju, epizodičnost i dinamika se produbljuju, etička i moralna karakterizacija dobivaju slojevitost usprkos zadanom crno-bijelom okviru, a Zagorka i opet sve te naoko nabacane i žanrovski određene, a literarno siromašne elemente, spaja u dojmljivu i zabavnu cjelinu.
Neke od legendi koje su uklopljene u roman svakako želim zapamtiti pa ih prepričavam:
Legenda o Manduši donosi priču o mladom hrvatskome banu koji je sa svojim vitezovima dugo jahao i nigdje nije nailazio na vode. Došao je u zagrebački kraj, ispod brda gdje je sada Manduševac i tu je spazio lijepu i mladu Mandu s vrčem u ruci kraj vrela. Pitao ju je, iscrpljen, za ime, a ona mu reče da se zove Manda. Klonuo je kraj nje i rekao joj svima poznatu rečenicu "Man... - dušo - zagrabi...!" Djevojka ga je upozorila da ako se napije vode s ovog izvora, nikada više neće moći ostaviti taj kraj. Napio se vode, s njome dobio novi život, isto kao i njegovi vitezovi, zarobila ga je Mandina ljepota i predivni pejzaži. Oženio se zlatokosom Mandom, sagradio na pustome brdu slavni grad, prozove ga Zagreb po dijelu rečenice koju je na rubu smrti izgovorio ljepotici, a izvor koji ga je spasio čudotvornom bistrom vodom po Mandinu imenu nazove Manduševac. Lijepa banica Manda zalijevala je svoje nasade vodom iz Manduševca i sve joj je cvalo. Mladome banu jednoga je dana došao u posjet brat kojega je zahvatila zavist kad je vidio kako mu je brat ban sretan u lijepoj varoši s mladom ženom. Htio je razoriti grad i oteti mladu banicu, koja je pobjegla na kulu Lotršćak i stala zvoniti da dozove svoga muža. Braća su se sukobila, proboli se mačevima i neizmireni umrli. Banica Manda htjela se zbog tuge baciti u Manduševac, ali to joj nije dopustila vila manduševačka koja se izronivši iz vode, obratila mladoj ženi i rekla joj da ide u Lotršćak i kad odzvoni zvonce, skine s neba zvijezdu Danicu kojom će si svijetliti dok ne nađe duše posvađane braće. Mora ih posvuda tražiti jer dok ih ne nađe, neće u tome rodu biti mira ni sloge. Gričani su vjerovali da duh banice Mande nakon večernjeg zvona izlazi i traži braću...
Druga zanimljiva legenda je o tome kako je Turopolje dobilo ime. U turopoljskim šumama nekada su obitavale ogromne životinje, crne dlake i dugih rogova, a zvale su se tur. Na jednome otočiću na Savi živio je kralj turova, ogromna spodoba zlatnih rogova. Zvao se Urus i bio je bog plodnosti. Jedne noći rogovi su mu toliko porasli da je s neba skinuo vilu Oblakinju. Zarobio ju je u svome gradu i tamo s njom živio, a izrodili su mnogo vila crne kose u koje su Turopoljci dugo vjerovali i bojali ih se. Svake godine iz boga Urusa izašao bi bijeli nagi mladić za kojega su vile tražile nevine djevojke koje su žrtvovane Urusu. Turopoljci su vjerovali u tu priču, a bogataši su je iskorištavali za svoje orgijanje.
Spominje se i legenda o svetoj Luciji i običaj za koji sam čak i ja čula kao mala djevojčica. Na dan svete Lucije, 13. prosinca, djevojka na papiriće treba napisati imena mladića koje poznaje i sviđaju joj se. Svakoga dana treba baciti u vatru jedan papirić ne pogledavši ime zapisano na njemu, a na zadnjem papiriću bit će njezin budući, odabran uz pomoć svete Lucije.
Međutim, Zagorka nije samo zabavljala svoje čitatelje i, kao i uvijek, kroz naoko trivijalno štivo, provučena je jasna i oštra kritika crkvenih krugova te visokog, uglavnom raskalašenog, društva. Nije štedjela ni građane Zagreba, ponosite Gričane, uvijek spremne osuditi i javno linčovati na osnovu rekla-kazala dokaza.
Nema komentara:
Objavi komentar