I roman Jadranka, kao i većina Zagorkinih djela, izlazio je u nastavcima u novinama, i to od 1943. do 1945. godine. Objavljivan je pod naslovom Neznano čudo Zagreba u listu Nova Hrvatska. S obzirom na spomenuto razdoblje izlaženja dijelova romana, jasno je da se radilo o novinama pod patronatom ustaškog režima. Međutim, i prijeratni i poslijeratni Zagorkin društveni i književni status bili su podjednako loši. Prije rata osporavala joj se kvaliteta pisanja i novinarskog rada, ako ništa drugo, ili najvažnije, zato što je bila žena. U vrijeme ustaškog režima, premda je Jadranka objavljivana, Zagorka je opet imala velikih problema jer su joj vlasti spočitavale prijeratno protucrkveno i protuhrvatsko djelovanje pozivajući se na sadržaje i misli u njezinim romanima. Nakon rata, tj. 1945. godine, bila je pak obilježena kao ustaški pristaša, zatvorena u licemjernom krugu sustavnog osporavanja bez objektivnog sagledavanja njezinog rada i života.
Zagorka je odabrala teži put spisateljice i samostalne žene koja sama zarađuje za život, a jesti treba bez obzira na aktualnu vlast. O izlaženju romana Jadranka Zagorka je rekla:
Okupatorske novine padaju u tiraži, pa kao i uvijek, kad je trebalo da tiraž novina drži moje štivo, dolaze i traže da pišem novi roman. Ali pomoću liječničkih pregleda dokazala sam da mi bolest ne dozvoljava da nešto nova pišem. Izaslanik Ministarstva prosvjete dolazi k meni i traži stare rukopise. U tom sam mu pomogla malo osvetnički i pokazala štivo koje obrađuje njemački apsolutizam u Hrvatskoj, dolazi Gestapo, te me onako bolesnu prijeteći preslušava i hoće da sazna pod čijom sugestijom taj roman pišem. Ali po mojem originalnom rukopisu ipak ustanovljuju da je roman pisan već pred 20 godina, a pošto roman ne žele obustaviti, traže od mene da riječ Nijemci promijenim u Bečane i da izmijenim neka imena, a oni su brisali događaje koji im se nisu sviđali. Ekonomski sam i dalje u bijedi i živim od prodaje darova mojih čitatelja prigodom mojih jubileja.
Roman Jadranka tematski obuhvaća razdoblje Bachova apsolutizma od 1850. do 1859. godine. U tipične elemente feljtonskog romana i povijesnog romana Šenoina tipa, a to su crno-bijela karakterizacija likova, tipovi intriganata te rodoljubne note uz aktivnu idealizaciju do zadnje stranice, Zagorka je opet ubacila i naglašenu emancipaciju glavnog ženskog lika koji prezire stalešku podjelu društva i spremno zarađuje za život vlastitim rukama. Više je nego jasan i autobiografski element. Premda je roman napisan dvadesetak godina prije objavljivanja, glavnu junakinju Zagorka je inatljivo, ali i pametno, imenovala tek neposredno prije izlaženja upućujući tako na Mussolinijevu okupaciju jadranske obale.
Prvi dio romana odvija se u Zagrebu i okolici, a drugi dio u Zagrebu i velikim dijelom u Švicarskoj, dočaranoj poput kontrastne utopije u kojoj vladaju društvena pravda i jednakost pred zakonom, umjesto tuđinske vlasti. Povremene usporedbe nekih likova da je Zagorje "mala Švicarska" mogu se tumačiti i kao politička poruka o društvenom uređenju kakvo Hrvati sanjaju.
Roman je, poput ostalih, temeljen na složenom i majstorski razrađenom političko-ljubavnom zapletu s mnogim podzapletima, ali u likove se nisam toliko unijela da razmišljam o njima i kad ne čitam, što je bio slučaj jedino s Gričkom vješticom. Ono kad ti Siniša ili Josip padaju na pamet dok pereš suđe, usisavaš ili pred spavanje.
Nedavno sam razgovarala s prijateljicom, također velikom Zagorkinom obožavateljicom, koja ima jednaki problem kao i ja. Siniša ili Josip? Koji?! Teško, teško....
Nema komentara:
Objavi komentar